MATVEJEVIĆA JE SUPRUGA IZOLIRALA U PRIVATNOM DOMU, UZELA MU JE MIROVINU OD TRIDESETAK TISUĆA KUNA, NEMA NAOČALE, TELEVIZOR, TISAK…
24. veljače, 2016.
Bilo bi jako dobro da Predraga Matvejevića netko posjeti i upita želi li da njegov jedini kontakt s vanjskim svijetom bude njegova supruga? Želi li naočale, neke knjige, novine, televizor…? Događa se prava “Misery” na hrvatski način. U tom filmu luda obožavateljica je pomislila kako je ona poznatom piscu jedina potrebna kao sada Matvejevićeva supruga
Napisao: Dražen Stjepandić
Proteklih dana mediji su objavili vijest da je Predrag Matvejević predložen za nobelovu nagradu. Šezdesetak uglednih talijanskih književnika, pisaca, urednika, novinara, sveučilišnih profesora, filmskih i kazališnih djelatnika, direktora brojnih časopisa i kulturnih institucija potpisalo je i objavilo prijedlog da se hrvatskom i bosanskohercegovačkom književniku i publicistu, članu Akademije nauka i umjetnosti BiH, Predragu Matvejeviću, dodijeli ovogodišnja Nobelova nagrada za književnost.
Inicijativu je pokrenuo književnik, prozaist i kritičar Claudio Magris, poznat kao jedan od najvećih stručnjaka za povijest i kulturu srednje Europe. Kako se tek započelo sa skupljanjem potpisa, organizatori te akcije očekuju da će se toj inicijativi priključiti još mnogi poznati talijanski kulturni stvaratelji.
Predavač na prestižnim sveučilištima
Ne znam znaju li Claudio Magris i brojni talijanski uglednici koji profesora Matvejevića predlažu za najveće priznanje na području literarnog stvaralaštva što se trenutno događa s uvaženim profesorom Matvejevićem? Znaju li da je uvaženi književnik već oko godinu dana u posebnoj izolaciji?
Od ožujka prošle godine profesora Matvejevića se ne može sresti oko središnjeg zagrebačkog trga gdje se obično kretao. Stanovao je na početku Jurišićeve i često se na njega moglo naići u kavani hotela Dubrovnik, redovito je pohodio Knjižnicu i čitaonicu Bogdana Ogrizovića ili bi mirno sjedio čitajući novine na terasi kod Hale, službeno kafića Cup, na početku Petrinjske. Onako nižeg rasta, naglašeno ljubazan čovjek, pitomog smeđeg pogleda, starački bi polako hodao kulturno ozdravljajući onima koji bi ga pozdravili. Nosio je gotovo uvijek isti pepeljasti sako, a zimi smeđu jaknu.
Ubrzo nakon što sam ga prestao sretati u centru čuo sam da ga je supruga smjestila u izolaciju prisvajajući njegovu mirovinu od tridesetak tisuća kuna. Kao predavač na prestižnim sveučilištima u Parizu i Rimu profesor Matvejević je uživao za hrvatske uvjete visoku europsku mirovinu. Po podacima Mileta Pešorde, navedenim u tužbi protiv profesora Matvejevića, mirovina je iznosila 4000 eura. Dio je najvjerovatnije dobivao i za staž ostvaren u Hrvatskoj.
Za izolaciju uvaženog profesora Matvejevića u privatnom staračkom domu doznao sam iz desničarskih krugova, premda je profesor Matvejević ostao dosljedan ideji jugoslavenstva, uživao je veliki ugled i među intelektualcima i na suprotnoj strani hrvatskog političkog spektra.
Povodom izlaska njegove zadnje knjige „Granice i sudbine- O jugoslavenstvu prije i poslije Jugoslavije” (V.B.Z., Zagreb, 2015.) napravio sam s profesorom zapažen intervju za portal Tjedno. Otada bili smo prisniji. Sjećam se da je profesor Matvejević rekao kako očekuje da će ga napasti u svim državama nastalim na području bivše Jugoslavije. Međutim njegova posljednja knjiga objavljena od strane V.B.Z.-a nije izazvala veliki medijski odjek, a ono što je još žalosnije profesor je nekako kao uklonjen.
Ono što sam čuo odmah sam provjerio prvo kod ljudi iz V.B.Z.-a i rekli su mi da je profesor dementan. Utipkao sam i broj koji je bio naveden na njegovoj vizitki. Javila se supruga, reče je uvaženi profesor u visokoj životnoj dobi i da pati od raznih bolesti. Zamolila je za privatnost te da „nekako drugačije ispunim svoju rubriku“. U glasu sam osjetio nesklonost novinarima i medijima. Gospođa mi nije htjela reći u kojem je domu za starije i nemoćne osobe jer njen suprug treba mir.
Visoka mirovina
Nekoliko mjeseci nakon toga iz nekih potpuno drugih krugova ponovno sam čuo priču kako neki istaknuti predstavnici kulturnog života, dobri Matvejevićevi prijatelji nisu mogli doći do uvaženog profesora jer to njegova supruga ne dozvoljava. Jedan od tih ljudi bio je i John Ralston Saul, predsjednik je Međunarodnog Pen kluba. Prilikom boravka u Zagrebu povodom nastupa na Festivalu svjetske književnosti, izrazio je želju susresti se s Matvejevićem i nastao je veliki problem. Supruga je jedva popustila, naravno uz njenu prisutnost. Ljudi koji su pratili poznatog kanadskog književnika mogli su vidjeti uvaženog profesora i kažu da nije djelovao ni približno dementan i odsutan kao što to govori njegova supruga i oni koji joj drže stranu. Opet sam čuo priču kako je svemu uzrok visoka profesorova mirovina zarađena na europskim sveučilištima. Među onima koji su bili spremni i dati izjavu pod imenom i prezimenom bio je uvaženi scenograf, književnik i redatelj Željko Senečić, kojem je supruga zabranila da posjećuje profesora u domu za starije i nemoćne gdje je profesora Matvejevića njegova druga supruga izolirala od vanjskog svijeta.
Opet sam nazvao broj s vizitke profesora Matvejevića i ponovno se javila njegova supruga. Pitao sam za profesora i rekao sam joj što se po gradu govori sada u različitim krugovima. Gospođa Mirjana mi je rekla „da su to priče koje širi njegova prva supruga. Mi smo zajedno proveli preko četrdeset godina.” Ona se mora brinuti za njega i zaštiti ga od onih koji ga uznemiravaju i smetaju mu. Gospođa me ponovno zamolila da se poštuje njihovo pravo na privatnost.
Nekoliko mjeseci nakon toga kad je odjeknula vijest da je intelektualna Italija stala iza kandidature profesora Matvejevića odmah sam nazvao gospodina Željka Senečića.
„Profesor Matvejevića je dementan isto kao vi ili ja. Dva puta sam razgovarao s njim i djelovao mi je za svoju dob prilično suvislo i razumno. Nažalost supruga je zabranila da ga više posjećujem“, izjavio mi je čuveni scenograf, redatelj i pisac.
Doznao sam da profesor nema smještaj adekvatan njegovoj visokoj mirovini, nema naočale za čitanje, nema mobitel, televizor, do njega ne dolazi tisak… uputio me na Sermageovu 16, gdje se nalazi Dom Godan. Od gospodina Senečića saznao sam da su posjete od 14 do 18 sati.
I otišao sam do te ulice koja se nalazi između Kvatrića i križanja Maksimirske, Mašićeve i Šulekove. Dom je u povećoj obiteljskoj kući, katnici s betoniranim dvorištem. Na vratima me dočekala mlada medicinska sestra i reče da me gospođa Mirjana najavila. Pretpostavio sam da su me zamijenili, ali spremno sam pošao za mladom sestrom na prvi kat i našao sam se profesorom i njegovom drugom suprugom. Baš ga je hranila. Profesor blijed, odsutnog pogleda, nisam primijetio da me prepoznao. Pitao sam mogu li ih zajedno fotografirati?
Gospođa Mirjana me zamolila da to ne činim. Profesor Matvejević nije prozborio ni jednu riječ. Prostor u kojem smo se našli djelovao je kao neki zajednički dnevni boravak štićenika smještenih na prvom katu. I kao da je bilo vrijeme večere, a kako ostalima nisam htio smetati, gospođu sam pozvao na hodnik gdje smo popričali.
Demetni nisu uvijek demetni
Demenciju ljudi obično zovu senilnost; to je postupno pogoršanje intelektualnih sposobnosti sve do oštećenja socijalnog i radnog funkcioniranja. Najistaknutiji simptom su teškoće u pamćenju, posebno nedavnih događaja. Drugi simptomi su loša prosudba – osoba ima teškoća u razumijevanju osobnih situacija, planiranju ili odlučivanju, osobe gube vlastite standarde i kontrolu nad porivima, sposobnost apstraktnog mišljenja opada, uobičajene su emocionalne smetnje, uključujući i preslabi afekt i povremene emocionalne ispade. Tijek demencije može biti progresivan, statičan ili se može povremeno povući, ovisno o uzrocima.
Demetne osobe nisu stalno dementne, pa onima koji s njima nemaju stalni kontakt mogu djelovati zdravo. Često kao mantre ponavljaju određene iste izraze, ali oni koji ih ne susreću stalno mogu misliti da nemaju mentalnih problema. Imam dementnu majku i rekao sam gospođi kako kako se svakodnevno susrećem s demencijom i da mi je profesor djelovao kao takav. Ipak nisam ja stručnjak, a i kao takav ne bih mogao donijeti sud nakon svega nekoliko minuta koliko je trajao moj ponovni susret s profesorom Matvejevićem.
Umjesto donošenja nestručne dijagnoze rekao sam gospođi da mnogi ne odobravaju njen način skrbi za uvaženog profesora Matvejevića. Pitao sam je zašto nema naočale, mobitel, televizor, dostupan tisak…?
“Što će mu sve to, samo da ga uzbuđuje”, odgovorila je gospođa. Starija žena sa naočalama, mnogo viša od uvaženog profesora. Odavno u mirovini koja po podacima Mileta Pešorde iznosi 2500 kuna.
“Pa zar demetna osoba ne treba naočale, televizor, novine…?”, pitao sam. O Internetu da i ne govorimo, a bez obzira na osamdeset i neku profesor se služio i internetom.
Ponovno me počela moliti za privatnost, na što sam rekao da je Predrag Matvejević odavno javna osoba, neki dan u Italiji predložen za Nobelovu nagradu. Rekao sam da bi mogao ispasti međunarodni skandal ako se sazna što se doista događa s njenim suprugom potencijalnim nobelovcem.
Rekla je da neće izbiti skandal jer su iz Italije već dolazili u posjet uvaženom profesoru Matvejeviću, a za sutradan se najavio i talijanski veleposlanik u Zagrebu.
Rekao sam gospođi da je i sama kandidatura za Nobolevu nagradu velika stvar, a ona me prekinula: “Što će njemu Nobelova nagrada? Njemu ne treba Nobelova nagrada”.
Tada sam pomislio na film “Misery”, Roba Reinera, snimljen po romanu Stephena Kinga. U tom filmu luda medecinska sestra od ostatka svijeta također “za njegovo dobro” izolira poznatog pisca. Pretpostavljam da vam je radnja toga filma dobro poznata. Ovo s Predragom Matvejevićem kao da je Misery na hrvatski način.
Rekao sam gospođi da bi obzirom na situaciju nastalu nominacijom za Nobelovu nagradu trebala dati izjavu i objasniti što se od ožujka prošle godine do danas događalo. Mnoge od nas to zanima, a svašta se govori. Može se to reči i na način koji ne negira pravo na privatnost. Rekla je da je mogu nazvati sutradan nakon što prođe posjet talijanskog veleposlanika. Nije mi znala reći kad će njegova ekselencija posjetiti njenog supruga.
Nazvao sam sutradan i predstavio se napominjući da smo dan ranije razgovarali. “Nisam ja s vama razgovarala vi ste samo smetali. Nemam ja što reći, o mom suprugu brigu je preuzela Italija, on je njihov državljanin. Doviđenja”, rekla je i prekinula je vezu.
Pa nije samo njihov državljanin, pomislio sam u sebi i bio sam još čvršče uvjeren kako se događa prava Misery na hrvatski način. U tom filmu luda obožavateljica je mislila kako je ona poznatom piscu bila dovoljna, kao sada Matvejevićeva supruga. I tko zna što bi se dogodilo da njen suprug Predrag Matvejević nije predložen za Nobelovu nagradu. Sada su se svi ponovno dodatno zainteresirali za uglednog profesora i književnika. Možda dobije naočale, novine, televizor…
“Što će njemu Nobelova nagrada?”, te riječi Matvejevićeve supruge još odzvanjaju u meni.
Mislim da bi dobro došla i njemu i nama, ali sada smatram da je mnogo važnije konstatirati kako izolacija uvažene gospođe supruge nije jedino što je tom starijem gospodinu potrebno. Bilo bi jako dobro da Predraga Matvejevića netko posjeti i upita želi li da njegov jedini kontakt s vanjskim svijetom bude njegova supruga? Želi li naočale, neke knjige, novine, televizor…? T
