Premda je tvrdio da je u Sarine ribnjake uložio 150 tisuća maraka zapravo je ribnjake i lovište privatizirao uz pomoć elaborata o namjeni i korištenju istih, a taj elaborat je ukrao od čovjeka meni poznatog imena i prezimena. Ribnjaci s lovištem i lovačkom kućom u elaboratu bili su procijenjeni na preko dva milijuna maraka. Uz pomoć elaborata i hipotekarnog kredita na ono što se preuzimalo devedesetih su uobičajeno privatizirali i pretvarali oni bliski vladajućem HDZ-u, često za jednu kunu vlastitih investicija. Narod je govorio krali i pljačkali.
Bijele i sive čaplje na svojim tankim nogama gaze po vodi. Uz rub trstike satima čekaju ribu, posebice kad je kao u Margetićevo vrijeme nije bilo. Čaplje i kormorani kad je ima ribu tjeraju zajedno. Kormorani rone, a čaplje čekaju. Ako nisu prešle na žabe onda su se u Margetićevo vrijeme dobro načekale
Napisao: Dražen Stjepandić
Za šankom je bila konobarica bujna dekoltea. Vremešniji čitatelji znat će zašto sam se prisjetio tragično nastradale pjevačice Silvane Armenulić. Na jednoj se dojci jasno vidjela tetovirana štuka.
Primijetih čuđenje i kiselost na licu konobarice kad upitah za Sarine ribnjake. Uzvratila je neka pitam dečke. Sjedili su na terasi njih četvorica-petorica i oni su nas pogledali još začuđenije.
Nosili smo ribičke štapove. Nino je imao i ruksak, a ja vrećicu s pićem i onim za prigristi. Bilo je jasno kakve su nam namjere, a na ribogojilištima obično nije dozvoljeno pecanje. Imao sam spreman papir na kojem je pisalo: „Dozvola. Dozvoljavam (pa moje ime i prezime) pecanje na Sarinim ribnjacima“, potpisano Domagoj Margetić. Marga mi je to važno potpisao pred grupom novinara u Kutjevu gdje smo se tada okupljali mi članovi redakcije „Imperijala“.
Već sam napisao da mu je tekstove tada pisao Mladen Kristić, danas tzv. istraživački novinar je donosio ekskluzivu i potpisivali su Margetića. U to vrijeme imao je i ribnjake, pa se često se žalio na probleme koje ima na svome povelikom posjedu. Jednom se dogodilo da mu jedan djelatnik na ribnjacima kao nenamjerno iz nehata ispustio vodu iz ribnjaka s tko zna koliko tona ribe. I dok se tako žalio na probleme pitao sam ga može li se na tim Margetićevim ribnjacima pecati? Moglo je samo uz izričitu dozvolu vlasnika. I dozvolu s Margetićevim potpisom imao sam u džepu, pa neka je pokažem ako me netko od Margetićevih djelatnika upita.
Samo babuške
Nije nas nitko upitao, pa smo Nino krenuli u pravcu kamo nas uputiše. Iza nas se čulo kako se društvo na terasi toga kafića u Pisarovini stalo glasno smijati.
„Imam osjećaj da se ovi tipovi sprdaju s nama“, primijetio je Nino. „Pa zar će to tebi biti problem?“, uzvratio sam mirno. Nino je nekada bio perspektivan boksač, a onda je počeo pisati pjesme. Stvarno sam bio miran, nije me zanimalo čemu se tako glasno smiju. Jedva sam čekao da bacim plovak, te da ga nešto ubrzo povuče ispod površine.
Nekoliko ribnjaka bili su tužna popevka, ne da nije bilo ribe, nego nije bilo ni vode. No, bio sam dobro raspoložen, svuda naokolo bilo je ptica močvarica. Sve zaraslo, prava netaknuta priroda. Od njih dvanaest nađosmo i neka jezera s vodom. Prošli smo kroz gustiš, Nino je zabacio štapove i dok sam je spremao gembače režući špek, jeger i luk Nino je već ulovio par riba, pa još par. „Same babuške“, požalio se. Dodao sam mu gemišt, a dok sam mu prilazio činilo se da uopće na zabacuje štap nego samo vadi babušku za babuškom. „Naišlo je jato babuški“.
Promijenili smo mjesto i tamo nalinđali još jedno jato babuški. Vrlo je rasprostranjena po cijeloj Europi, njenu mliječ mogu oploditi i mužjaci drugih riba, zašto je tako zovu tko će znati, jer osamdesetih godina prošlog stoljeća nije dospjela iz Rusije nego Kine. Tu ribu ribiči smatraju ribljim korovom, čak je ni ja nisam nosio doma jer je kisela i koščata. Ostalu ribu bih spremao i nosio što je Ninu živciralo, jer pravi ribič kad ulovi ribu slika se s njom i pustio je natrag u vodu, a ne kao ja nosio doma i pripremao „za izist“, što bi rekli Dalmatinci.
„Nema ovdje druge ribe osim babuški“, zaključio je Nino, „meni se ne da više s babuškama zajebavt’. Drugu ribu su izlovili, ostale su samo babuške.“ Podlakticom je obrisao znojno čelo. Već je bilo upeklo.
Šaranski ribnjaci su uz šarane najvećoj količini imali još linjake, amure, tolstolobike, nešto štuka, somova i cverglića.
Nino je pisao i za časopis „Ribolov“. Pecao je na skoro svim rijekama i jezerima u Hrvatskoj i svoje ribičke avanture je opisivao za specijalizirane tiskovine. Jedino nikada nije lovio na moru, nego isključivo na kontinentu. Naš izlet na ribnjake pored Pisarovine nije spadao u ono o čemu se moglo pisati ni za najgori ribički list, otprilike kao da smo sepetima u nekoj barici lovili čikove kako se to nekada radilo po poplavnim predjelima kada se voda povuče. Čikov je nalik skraćenoj jegulji i vodi se kao autohtona europska riba. Jednako kao cvergl, američki somić i čikov može preživjeti u nemogućim uvjetima, čak ako ga zaledite i ponovno odledite dogodi se da oživi. U Margetićevim ribnjacima možda se moglo naći još čikova i cverglova. Čuli smo kreketanje, bilo je žaba, vidjeli smo rode, čaplje i kormorane.
Ići u ribičiju ne znači uvijek nešto uloviti, vratiti se bez plijena nije za ribiče ništa novo. Ovaj put nalovili smo se i u vodu vratili nečega što nismo željeli.
Tada još nisam znao da se u blizini nalazi lovačka kuća. Uz uobičajenu pernatu divljač posebna osobitost lovišta uz Sarine ribnjake bio je lov na patke i liske. Posebno su ih uzgajali. Talijanski lovci su nekoliko puta tražili u zakup cijeli kompleks ili samo lovište, za uzvrat su nudili da će lovačku kuću nadograditi i preurediti, ali komunističke vlasti su ih svaki put odbijale. Nije dolazilo u obzir da se tako prirodno bogatstvo preda u ruke strancima.
Smeće i izmet u lovačkoj kući
Ubrzo ću na internetu naletjeti na tu lovačku kuću. Izgledala je ogoljeno kao kuća pred rušenje plus smeće i fekalije na sve strane. Ispod svake fotografije s krupnim ili širim planovima devastacije naveli su- ovo je privatizacija ala Domagoj Margetić. Pokazali su i kako je taj objekt izgledao nekada dok nije pripao Margetiću. Gotovo bajkovita kuća za lovce s pomoćnim objektima, preciznije lovačko imanje kao i nedaleki dvorac Ribograd izgrađena je u stilu kasne secesije art decoa. Tako je pisalo premda se to poslije ere Domagoja Margetića nije moglo ni naslutiti. Gradnja ribnjaka i lovačkog kompleksa okruženog šumom i ribnjacima započela je 1911., i potrajalo je do 1918., pa nije teško zamisliti kome je to u vrijeme Austro-Ugarske bilo namijenjeno. Dovoljno je spomenuti da je osam najstarijih hrvatskih ribnjaka: Poljanu, Končanicu, Našice, Jastrebarsko, Crnu Mlaku, Pisarovinu, Grudnjak, Razbojište kod Virovitice injženjer Josip Ivančić gradio na plemićkim posjedima. Poljana i Konačnica sagrađeni su na imanju vlastelinstva Tüköry de Algyest, Našice na imanju grofa Pejakovića, Jastrebarsko na imanju grofa Erdödyja, Crna Mlaka na posjedu Aleksandra Berndorfera, Pisarovina na imanju barunice Stayer, Grudnjak na imanju baruna Gutmanna”.
Ribnjaci bez vode pored Pisarovine, a kamoli ribe, bili su mila majka u odnosu na ono kako je izgledala ta uništena lovačka kuća.
Margetić je govorio da mu je sve bilo podvaljeno, po privatizaciji došao je u sukob s djelatnicima i lokalnim stanovništvom. Pokrali su ga i podmetali mu na razne načine.
Poslije ću doznati premda je tvrdio da je u Sarine ribnjake uložio 150 tisuća maraka zapravo je ribnjake i lovište privatizirao uz pomoć elaborata o namjeni i korištenju istih, a taj elaborat je ukrao od čovjeka meni poznatog imena i prezimena. Ribnjaci s lovištem i lovačkom kućom u elaboratu bili su procijenjeni na preko dva milijuna maraka. Uz pomoć elaborata i hipotekarnog kredita na ono što se preuzimalo devedesetih su uobičajeno privatizirali i pretvarali oni bliski vladajućem HDZ-u, često za jednu kunu vlastitih investicija. Narod je govorio krali i pljačkali. Pljačka nekadašnje društvene imovine mu nije uspjela zbog otpora djelatnika i lokalnih ljudi čije su egzistencije naslonjene na ribnjake i lovište.
I takav privatizacijski kriminalac, svojim patetičnim glasom lažnog pravednika, mene koji radi i od mjeseca do mjeseca, živi od plaće, naziva HDZ-ovim plaćenikom. Za njega su svi koji rade u državnim poduzećima plaćenici HDZ-a. Znam dosta ljudi kojim je poslodavac država, a članovi su sasvim drugih stranaka, te još više je onih koji se ne bave politikom. Uzgred, oni sa statusom državnih službenika ne smiju se politički angažirati.
Godinama kad bih čuo Margetića sjetio bih se onih fotografija razrušene lovačke kuće prepune smeća i izmeta. Ipak, još mi takav nije djelovao iznutra.
Vidre i crne rode
No, u ovoj tragičnoj privatizacijskoj priči još nismo došli do najgorega. Privatizirati ribnjake, lovište s okolnom šumom nije isto kao privatizirati i uništiti neku tvornicu ili hotel. Dovođenje u stanje kakvo sam opisao ujedno znači napraviti ekocid. Ribnjaci i lovište su dio Ornitološkog rezervata Crna mlaka. „Okružena raskošnom šumom te obrasla trskom i vodenim biljem Crna mlaka predstavlja raj za ptice na 640 ha. Najzanimljivija je u vrijeme jesenske selidbe ptica kada se može vidjeti i više od 20 000 ptica, koje na ovo područje dolaze kako bi se odmorile ili prehranile na svom putu dalje prema jugu.
Osim ptica, ribnjaci Crne mlake dom su i mnogih drugih životinja, tu obitavaju dabar, lisica, divlja mačka, kuna, srndać, patuljasti miš, vodena rovka, bjelouška, barska kornjača, zelena žaba, gatalinka te različite vrste beskralješnjaka. Crna mlaka predstavlja bogato stanište jednog od najrjeđih sisavaca ovih područja – vidre.
Crna mlaka ima izuzetno bogatu i raznoliku ornitofaunu. Ornitolozi su zabilježili više od 200 vrsta ptica što je impozantan broj s obzirom na to da ih je u Hrvatskoj zabilježeno oko 400. Brojne su gnjezdarice: gnjurci, patke, čigre, kokošice, kao i mnoge pjevice koje grade gnijezda u trsci i grmlju. Crne lunje, štekavci, škanjci i druge grabljivice gnijezde se u okolnim šumama, a hrane na ribnjacima povezujući tako ova dva ekosustava. Na ribnjacima, tijekom selidbe, borave veća ili manja jata gusaka i ćurlina. Osobito su značajne patke njorke.
Budući da prirodna močvarna područja nestaju zbog isušivanja ili regulacija rijeka, šaranski ribnjaci poput vrlo su važni. Imaju neizmjernu ekološku važnost, te imaju nezamjenjivu ulogu za europske ptice selice koje putuju područjem istočnog Jadrana.
Crna mlaka proglašena je 1980. godine posebnim ornitološkim rezervatom, a 1993. godine uvrštena je na popis Ramsarske konvencije – područja koja imaju status močvare od međunarodne važnosti!“, piše na portalu Zeleni prsten Zagrebačke županije.
Šumski sustavi Crne mlake pripadaju trima zajednicama i to poplavnim šumama hrasta lužnjaka, šumama crne johe, te šumama lužnjaka i običnog graba. Ima jasena, divljih jabuka i krušaka…
U tim poplavnim šumama gnijezde se orao ribar i bjelorepi orao, sove jastrebače, kukumije, male ušare, sivi ćuk… Crna roda bježi od ljudi, a poznatija bijela roda gradi gnijezda na banderama i dimnjacima, a i crna i bijela hrane se oko ribnjaka i potoka između njih. Sjenice, brgljezi, čvorci, crvenperke, muharice, zebe, zimovke. Grlice, golubovi, zvižci i trpteljci. Na tome području ku-ku kuka i vrlo rijetka europska kukavica. Grmovi su puni i grmuša.
Bijele i sive čaplje na svojim tankim nogama gaze po vodi. Uz rub trstike satima čekaju ribu, posebice kad je kao u Margetićevo vrijeme nije bilo. Čaplje i kormorani kad je ima ribu tjeraju zajedno. Kormorani rone, a čaplje čekaju. Ako nisu prešle na žabe onda su se u Margetićevo vrijeme dobro načekale. Sve je u prirodi povezano, a nedostatak ribe i vode znači ne samo manje hrane za zmije i rode, nego i za labudove. Da ima i labudova, narastu do 15 kilograma i ostanu preko cijele godine. Što mislite kako je labudovima s manje žaba i bez vode.
Nije ekocit samo kad se prospe nafta, u ovome slučaju za ekološki sustav stravičan ekološki zločin je predstavljao pokušaj privatizacije dijela Crne mlake pored Pisarovine.
Taj dio Crne mlake skupa s ribnjacima, lovačkom kućom i staništima za mnoštvo životinjskih vrsta preživio je Prvi svjetski rat, Državu SHS, Kraljevinu SHS, prvu Jugoslaviju, NDH i Drugi svjetski rat, Titovu Jugoslaviju, Domovinski rat… Najveća kriza nastala je kad u privatizaciji gazda postao Domagoj Margetić. Tada su kao nikada prije nagrabusili radnici, njihove obitelji, ribe, ptice, svakakva zvjerad i kukci. Pokojni pjesnik Saša Meršenjak imao je pjesmu „Hajka“ sa stihovima: „To je bila hajka, za sezone i lovostaja, hajka i na ptičja jaja…“ Rrezervat takvu hajku nikada nije doživio kao za vrijeme Domagoja Margetića.
O ovoj velikoj privatizacijskoj aferi u njegovoj samokreiranoj pomno napuhanoj biografiji na Wikipediji naravno nema ništa.
Pokušaj otimanja Hrvatskog slova
Poslije katastrofe kod Pisarovine više se posvećuje novinarstvu. Postaje komentator u Hrvatskom slovu. Zamislite čuda počinje sam pisati svoje tekstove. „U fazi sam preuzimanja redakcije“, pohvalio mi se naredne 2001. kad se sretošmo. Siroti tadašnji glavni urednik gospodin Stjepan Šešelj kad mu je dao priliku nije slutio kakvu zmiju ima u njedrima. U to vrijeme izašla mi je priča o drugom poznatom zagrebačkom boemu Josipu Severu „Poezija za ples“. Naravno bez honorara premda je Slovo bilo na budžetu i njegovi suradnici nisu pisali besplatno. Ubrzo je došlo do redakcijskog puča. Poljoprivrednik Margetić nije prošao kao pobjednik. Nakon toga pokreće Novo hrvatsko slovo, novi pokušaj preuzimanja sada tuđeg imena i intelektualnog vlasništva na drugi način. Da mu pomognem za prvi broj sam besplatno napravio poveći intervju s pokojnim Kićom Slabincem, Ne sjećam se je li izašao još neki broj. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.