Piše: Ivan Sladonja
Da se razumijemo, nismo mi izmislili borbu protiv korupcije.
Taj politički hit i diktat ‘uvezen’ je prije tri godine iz Amerike, proširio se Europom, pa u zemljama u razvoju, potom je planuo i u Hrvatskoj.
Cilj je jasan: borba protiv terorizma, međunarodnoga organiziranog kriminala, pranja novca i nezakonitog financiranja političkih stranaka i režima. Pored toga, korupcijske istrage često su zapinjale na granicama pojedinih država, pa je pokrenuta međunarodna kampanja da se taj problem riješi.
Ekstremni rezultati tog procesa su otvaranje bankarskih datoteka u Švicarskoj i revolucije u arapskim zemljama.
Tko to ne bi podržao? Svi želimo živjeti u pravno uređenoj državi, u kojoj su mediji slobodni a policija i sudstvo štite poštene građane i promptno se obračunavaju sa svim oblicima kriminala.
Problem je što se kod nas oko toga stvorila masovna histerija, a stvorila ju je stranka na vlasti kako bi sačuvala vlast.
Svaka druga tema zadavala je glavobolje premijerki Kosor i njezinim suborcima.
Gospodarska kriza, nelikvidnost, proračunski manjak, prezaduženost, pad zaposlenosti, štrajkovi, prosvjedi… Previše za dvije godine. K tome ‘bumerang efekt’ korupcijskih afera koje nikako da se zadrže samo na odabranim nepoželjnim likovima i svaki put dopru do nekoga u vladajućoj garnituri.
Sve to čini nemogućim svaki pokušaj premijerke da se svidi narodu.
Ovaj zadnji pokušaj vladajućih da u izbornoj godini na brzinu napakiraju afere oporbenim čelnicima konačno je prosvijetlio i predsjednika Josipovića koji je shvatio da je nešto trulo u toj borbi protiv korupcije.
Vladajući u takozvanoj borbi protiv korupcije naočigled zloupotrebljavaju medije i državne institucije, koriste sva sredstva kako bi one koje odaberu razapeli do granica strpljivosti i dostojanstva, sasuli na njih sve grijehe, a da se krivnja uopće ne dokaže. Štoviše, u javnosti se ciljano kreira mišljenje da krivnja postoji.
Tako se oni „bore protiv korupcije“. Odaberu metu i pucaju.
Zar to nije utjecaj na pravosuđe i kršenje ljudskih prava?
Sve da se u konačnici ustanovi krivnja nekih, što je s onima koji to nisu?
Kome da se ispostavi račun, novinarima ili prvoborcima? Hoće li itko kazneno odgovarati, osobno ili kao član zločinačkog udruženja, za nehaj ili namjerno kršenje ljudskih prava?
Nažalost, to mnogi tek trebaju shvatiti. Oporbeni političari i predsjednik Josipović tek se sada, nakon dvije godine lova na vještice, užasavaju mogućnosti ugrožavanja ustavnog poretka, mada je svakome otpočetka trebalo biti jasno da je moguće da u takvim medijsko-političkim hajkama stradavaju i nevini ljudi. Bili oni odbačeni političari, direktori ili opozicijski čelnici. Protiv toga, sve do ovih dana nitko nije digao glas, to jednostavno nije bilo politički oportuno.
Premijerka Kosor zahtijeva da se njezina „borba“ ne ograničava, čak ni u slučaju evidentnih kršenja ljudskih prava. Za razliku od nas, u Europi su lomače odavno ugašene.
Što dakle hoćemo, poštivanje ljudskih prava ili borbu protiv ljudskih prava?
Pritom je svima valjda jasno da korupcija nije ljudsko pravo nego kriminal, ali da se počinjenje takvog kaznenog djela mora nekome prvo dokazati.
3 komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.