LJUDOŽDERIMA SU NAJUKUSNIJI DLANOVI I GUZA

LJUDOŽDERIMA SU NAJUKUSNIJI DLANOVI I GUZA

15. prosinca, 2013.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

Dvina u Africi-2 Custom

Dvina Meler priča o susretu s kanibalima na Novoj Gvineji

 

 

Razgovarao: Dražen Stjepandić

Fotografija: pismohrana Dvine Meler

Rijetke su manekenke koje govore, a kamoli pišu. Dvina Meler je bila karatašica, onda ju je trener nagovorio da se prijavi za izbor najljepših sportašica, smatrao je da će tako lakše privući sponzore. Titula miss sporta otvorila joj je  svijet manekenstva. Kao manekenka postala je jedna od poznatih osoba iz Velike Gorice.

Onda je postala manekenka koja  putuje u zemlje koje nemaju veze s modom, turizmom i šminkerajem. O tim putovanjima je nedavno objavila i drugu knjigu  putopisa “Nepodnošljiva lakoća putovanja” (V.B.Z.,Zagreb, 2013.).

S drugom knjigom svrstala se u red najpoznatijih  domaćih  putnika i putopisaca, pokazujući nesumnjivu literarnu nadarenost i ako se posveti pisanju na području pisane riječi iza sebe može ostaviti i dublji trag. Dvina piše o nečemu čega nema mnogo, ne samo među domaćim spisateljicama.  

Čitatelji “Nepodnošljive lakoće putovanja” s Dvinom Meler i njenim društvom mogu zakoračiti u Aziju, Afriku i Kolumbiju i saznati mnogo toga o tim dalekim  zemljama koje se obično zaobilazi, jednako kao i o ljudima i njihovom načinu života. 

Proputovala je 136 različitih država i takva osoba sigurno ima o čemu pisati. A što se tiče načina pisanja, već s njenom drugom knjigom  svrstao bih je među najbolje domaće spisateljice.

Kakve su dosadašnje reakcije na vašu drugu knjigu “Nepodnošljiva lakoća putovanja”?

-Nakon glavne promocije 11.11. zaredalo se još nekoliko promocija i nastupa. Na Interliberu sam potpisivala knjigu i sudjelovala na putopisnoj tribini s Majom Klarić i Hrvojem Jurićem. Nastupala sam i na tribini s Borisom Veličanom, a na Ženskim književnim večerima  bila sam gošća Marijane Perinić zajedno s Nevenom Randeli. Generalno sam zadovoljna premda je sve to još previše friško da bi se moglo govoriti o pravim rezultatima. Na fejsu me već pitaju kad će nastavak knjige?

Sa Stefany Hohnjec ste proputovali pola Afrike. Zašto nije bila ni na jednoj od promocija knjige?

-Stefani se već neko vrijeme nalazi u Kini. S dečkom je otišla živjeti u Peking i tamo trenutno radi kao instruktorica pilatesa. U kontaktu smo i žao joj je što nije mogla biti na promociji knjige, ali zbog obaveza jednostavno nije postojala mogućnost da dođe.

Kažu da je turizam bijeg od problema, što vas tjera na vaša brojna putovanja?

-Meni su putovanja oduvijek predstavljala priliku da doživim veliku pustolovinu. Mogu reći da je sve ovo što danas radim zapravo ostvarenje mog sna iz djetinjstva. Naime, ja sam još kao djevojčica maštala  o tome da putujem svijetom kao Indiana Jones ili Tom Sawyer i otkrivam zaboravljene civilizacije. S vremenom sam shvatila da je vrijeme velikih istraživača prošlo i da više ne postoje sredine koje nisu imale baš nikakav oblik susreta s modernom civilizacijom. Vrijeme velikih otkrića je, dakle, prošlost, no još uvijek postoje zajednice koje su zbog teže dostupnosti ili izolacije uspjele zadržati viši stupanj svog kulturnog identiteta. One još uvijek uspjevaju prkositi globalizaciji i nisu ukaljane modernim tekovinama. To me fascinira i putujem upravo zbog tih posebnosti i običaja naroda diljem svijeta o kojima se malo zna.

 

KUĆICE U KROŠNJAMA DRVEĆA

Čitajući vašu drugu knjigu u kojoj opisujete putovanje u Bangladeš, Afriku i Kolumbiju primjetio sam da je materijalizam svugdje zavladao?

-Gotovo da jest, ali u nastavku knjige opisat ću pleme Korowai na Novoj Gvineji, koji su primjer zajednice u kojoj materijalizam nije dominantan. Nemaju novac, nemaju odjeću, ne znaju za mobitele i fotoaparate. Muškarci svoja splovila pokrivaju s travkicama, žene imaju travnate suknjice i  gola prsa. Ukrašavaju se kostima. Žive od lova, ratuju pleme protiv plemena, grade kućice u krošnjama drveća…

Jesu li ljudožderi?

-Jesu, ali danas se kanibalizam prakticira rijetko i u tajnosti, obzirom da su ga zabranile indonezijske vlasti. Bitno je naglasiti da se radi o ritualnom kanibalizmu, a ne o ljudožderstvu iz prehrambenih razloga. Naime, ako se teško razboli netko iz plemena, a ono za to ne pronađe njima poznat uzrok (poput, primjerice, smrti zbog starosti ili uslijed ozljeda zadobivenih u ratu) jer zajednica ne poznaje dobro medicinu i ne može utvrditi od koje se bolesti čovjek razbolio, Korowai smatraju da ta osoba umire zbog određene osobe iz protivničkog plemena. Preciznije, vjeruju da je netko iz plemena s kojim ratuju ušao u tijelo oboljelog kao zli duh i da ga onda jede iznutra. Prije negoli umre, bolesnik proglašava tko je ta osoba iz protivničkog plemena i tada se otvara lov na glavu tog čovjeka. Kad ga ulove, ubiju ga, otvore mu kožu, ispeku ga i pojedu. Rekli su da su najukusniji dijelovi čovjeka dlanovi i guza. Čula sam kako su nekoliko dana prije našeg posjeta ubili i pojeli jednog pripadnika protivničkog plemena, ali o tome se nije željelo govoriti. Bez obzira na povremene susrete s bijelcima i televizijskim ekipama (poput BBC-a), oni i dalje žive svojim načinom života.

HRVATI GDJE SE NAJMANJE NADATE

Svojedobno sam o tome razgovarao s pokojnim Mariom Salettom, a sada čitajući vašu knjigu moram primjetiti da se gotovo svugdje na svijetu može naići na Hrvate?

-To je točno, bez obzira što na dosta mjesta nisu nikad ni čuli za Hrvatsku. Susret s Hrvatima me najviše iznenadio za vrijeme boravka u Kolumbiji, kada smo u priobalnom gradiću Santa Marta planirali snimanje priloga o kokainu. Radili smo reportaže za emisiju Shpitza na HTV-u i trebali smo posjetiti plantaže koke pod kontrolom gerilaca. Premda je u Kolumbiji narkobiznis najunosniji biznis i kokain proizvode svi, a ne samo gerilci, naišli smo na određene probleme. Drogu koja se prodaje na svakom koraku i košta samo pet dolara nabavili smo i mi, napravili scenarij, pripremili kamere, degustirali proizvod, a potom je uslijedilo veliko iznenađenje koje sam opisala u svojoj knjizi.

Koliko je točna tvrdnja da je Hrvatska jedna od najkorumpiranijih država?

-Zavisi s kim se uspoređujemo. Primjerice, Hrvatska je smijurija u usporedbi s gotovo svim državama u Africi. Tamo je praktički nemoguće putovati kopnenim putem a da vas svako malo ne zaustavi vojska ili policija s idejom da iz vas isiše neki novac. Na primjer, od granice Kameruna i Srednjoafričke Republike, pa do Bangija, glavnog grada Srednjoafričke Republike, ima oko sedamsto kilometara, što se bez problema može prevaliti u petnaestak sati. No naš je put zbog bezbrojnih barikada na kojima su tražili novce trajao apsurdnih četrdeset sati, bez pauze i bez noćenja. Takav nivo korupcije postoji samo u Africi i putnik se za putovanje po Crnom kontinentu treba dobro pripremiti. Ako ne želite plaćati razno razne izmišljene takse morat ćete imati dobru taktitu i biti spremni na svakojake psihološke igre. Ipak, Afrika mi je jedna od najdražih destinacija jer je prepuna različitih ljepota. Putniku koji je spreman upiti njezine okuse, mirise i zvukove, upoznati fascinantnu kulturu i ljude, a u konačnici upoznati i sebe samoga, sprema se avantura života. Uskoro planiram opet u Afriku, ali ovaj put s tri malena zrakoplova obzirom da imam letačku dozvolu i znam voziti avion.

Pretpostavljam da je i rasizam česta pojava na koju se može naići u svijetu?

-Rasizam je doista česta pojava. S najčudnijim oblikom rasizma susrela sam se na Karibima, u Dominikanskoj Republici. Stefany Hohnjec i ja sletile smo u Santo Domingo odakle smo kopnenim putem nastavile prema Haitiju gdje smo imale plan prisutvovati vudu ceremonijama i o tome raditi reportažu za Novu tv. Obzirom da dijele isti otok, Hispanjolu, u Dominikanskoj Republici ima puno emigranata s Haitija i njih ondašnje kreolsko stanovništvo pogrdno naziva crnčugama. Da ne bude zabune, Dominikanci su također crnci, ali su nešto svjetliji mulati od Haićana. Bilo mi je nevjerojatno i mučno svjedočiti tome kako stanovništvo s tenom boje mliječne čokolade brutalno rasistički vrijeđa svoje malo tamnije susjede. S rasizmom se znam susretati i u drugim dijelovima svijeta, gdje bijelce generalno etiketiraju kao bogate, a samim time i kao mete pogodne da ih se vara i pljačka. U nekim afričkim zajednicama bijelog čovjeka zovu waaza, što pogrdno znači bijelčuga.

 

ZOMBIJI I ZOMBIFIKACIJA

Na Haitiju ste prisustvovali autentičnim vudu obredima, opisali ste kako se ljude pretvara u zombije?

-Zombifikacija je proces da se nekoga učini zombijem i nema veze s onim što sugeriraju hollywoodski filmovi B produkcije. Zombiji nisu mrtvaci koji su oživjeli i okolo haraju po svijetu, nego su to ljudi otrovani tetrodotoksinom. Pod utjecajem te droge gubi se svijest i slobodna volja, osoba postaje poput hodajuće ljušture kojom se upravlja. Proces zombifikacije odvija se na način da se otrovana osoba polaže nekoliko dana u lijes i zakapa u grob, s tim da se pazi da joj se ostavi dovoljno veliki otvor za zrak kako se ne bi ugušila. Potom se na grobu izvode obredi i zaziva se Baron Samedi. On je u haićanskoj vudu religiji loa (duh) mrtvih, kralj zombija i čuvar groblja. Nakon nekoliko dana otrovana osoba se otkapa i počinje služiti kao rob. Danas je zombifikacija zakonom zabranjena, ali još uvijek se u Haitiju tajno prakticira.

Gdje ste sreli najgostoljubivije ljude na svijetu?

-Na svojim putovanjima susretala sam se sa zaista divnim ljudima i teško je generalizirati, no mislim da su najgostoljubljiviji ljudi u Bangladešu. To je iznimno siromašna zemlja, ne poznaju turizam ni kao pojam, ali ljudi su divni; iznimno topli, znatiželjni i puni želje da pomognu. Gdje god sam se po Bangladešu kretala imala sam osjećaj da sve svoje vrijednosti mogu ostaviti na stolu nekog nasumično odabranog restorana i da se sljedeći dan mogu vratiti po to jer moje stvari nitko ne bi dirao.

Možda bi mogli ponuditi krstarenja po njihovim rijekama?

-Moguće, ali sve su to parobrodi koji često potonu jer su stari i loše održavani. Svake se godine zbog potonuća brodova utopi više od tisuću ljudi, što je najviša stopa smrtnosti na putovanjima u cijelome svijetu.

Posjetili ste i Ekvatoralnu Gvineju?

-Bilo je jako teško dobiti vizu za tu zemlju. U glavom gradu Gabona, Librevillu, tjednima smo odlazili u ambasadu na razgovor i moljakali da nam daju vizu. Odbijali su nas, ali onda je ambasador popustio i dozvolio nam tranzitni ulazak na točno tri dana uz upozorenje da ćemo završiti u zatvoru ako ostanemo sat vremena dulje od dopuštenog. Ekvatoralna Gvineja je vrlo zatvorena zemlja i ne izdaju turističke vize, a novinarima je ulaz zabranjen. Naime, u državi vlada veliko siromaštvo iako imaju nevjerojatna prirodna bogatstva, između ostalog i naftu. Obzirom na svoje resurse i veličinu zemlje mogli bi biti prosperitetni kao Luksemburg, ali predsjednik i šačica elite odlučili su zadržati sve za sebe. Povezali su se s Amerikom i zapadnim silama, uživaju u enormnom bogatstvu dok narod umire od gladi. Nikom nije u interesu da se slika realnog stanja u Ekvatorijalnoj Gvineji proširi svijetom pa su zatvorili ulaz u državu. 

Kako izgleda vaša putovnica?

-Imam puno istrošenih putovnica koje sam morala mijenjati jer u njima više nije bilo prostora za nove vize ili žigove. Zbog tempa putovanja putovnica mi u prosjeku traje godinu i pol. Nikada mi se nije dogodilo da mi je putovnica istekla. Carinicima diljem svijeta je često vrlo zanimljiva moja putovnica pa ju uvijek detaljno prelistaju. Zanima ih čime se bavim i zašto tako puno putujem.

Što volite donositi s putovanja?

-Autentične stvari, bilo da se radi o piću ili predmetima. Skupljam maske i različite skulpture, ali ne one rađene za turiste nego predmete koji su imali svrhu u različitim ceremonijama. Volim stvari koje imaju povijest i uz koje se veže zanimljiva priča. Među najdražim predmetima su mi originalni luk i strijele od kostiju koje sam nabavila prilikom posjeta plemenu Korowai, vudu talisman kojeg mi je tokom obreda u Beninu napravio vudu svećenik, drveni svadbeni stolić iz Malija, muzički instrumenti iz Obale Bjelokosti, Feng maska iz Gabona, lule za pušenje iz Konga… Prijatelji se šale da mi stan izgleda kao muzej, ali ja obožavam biti okružena svim tim stvarima jer me za njih vežu predivne uspomene.

 

NEPRAVEDAN SVIJET

U knjizi imate sjajnih opisa, vaša književna nadarenost je nesumnjiva, uz jednu posvećenost pisanju sigurno bi se mogli okušati i u drugim književnim vrstama. Što planirate?

-Prije knjige “Za sve je kriv Tom Sawyer” koju sam objavila 2006. nisam imala nikakav doticaj s pisanjem uopće. U gimnaziji sam dobijala petice iz zadaćnice, ali nisam imala ideju biti spisateljica. Uz karate kojim sam se bavila punih osamnaest godina, moja najveća ljubav oduvijek je bilo crtanje i sve svoje emocije izražavala sam na taj način. Kako sam s vremenom počela sve više i više ostvarivati san za putovanjima, po povratku s mnogobrojnih destinacija često su me pitali zašto sve te svoje zgode i doživljaje ne bi prenijela dalje preko knjige. Tako sam odlučila napisati prvu knjigu a potom se posvetiti pisanju putopisnih reportaža. Počela sam raditi i kao novinarka u Playboyu. ‘Nepodnošljivu lakoću putovanja’ pripremala sam skoro sedam godina, a intezivan rad na knjizi trajao je oko godinu i pol. Pisala sam isključivo noću. Uskoro počinjem pisati nastavak ‘Nepodnošljive lakoće putovanja’.

Kad netko posjeti 136 zemalja svijeta onda može odgovoriti na pitanje kakav je ovaj svijet?

-Nepravedan. Ima divnih stvari na svijetu, ali još više nesreće i siromaštva. Mislim da ne postoji ništa tužnije nego svjedočiti kako neki ljudi nemaju mogućnosti razvijati svoje potencijale usprkos velikom trudu i želji. Mnogi su rođeni u kastrofalnim uvjetima i nisu u mogućnosti isplivati iz kaljuže u koju ih je gurnulo korumpirano društvo. Često se spominju loši uvjeti u našoj zemlji, ali netko tko nije svjedočio afričkoj bijedi ili osjetio dah latinoameričkih slumova ne može shvatiti o čemu pričam. Nažalost, zapadne sile u mnogim stvarima vide svoju korist i nije im u interesu da se išta promijeni.

Kako na toj skali stoji Hrvatska?

-Uspoređujući Hrvatsku s većinom država u Africi, Aziji i Latinskoj Americi, mi stojimo jako dobro. Svi naši problemi ne mogu se mjeriti sa stupnjem života i siromaštvom koje kosi velik broj ljudi diljem svijeta. T

 

1 Comment so far

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<