OPLJAČKANO

KULTURA PRLJAVIH GAĆA

20. listopada, 2012.

Piše: Saša Radović

Netko je rekao:“Nema kulture uz prljave gaće.“ Ima u tome logike, ako nema tople vode i nema deterdženta, gaće su prljave. Ne razmišljamo o kupovini knjiga, slika, o glazbi, o edukaciji, o kulturi…  Nema sumnje da je preduvjet pozitivnog pomaka u kulturi, dobar standard i novac.

Što je s Hrvatskom?8. listopada 2012. na Dan neovisnosti Hrvatske reporter HTV na zagrebačkoj ulici zaustavlja stariji par. Reporter se obraća gospođi.

„Znate li gospođo, što slavimo?“

„Ne znam i ne zanima me. Gladni smo!¨“

U BEDU SMO

Šokantno, grubo realno ali istinito. Hrvatska je na koljenima. U katarzi! Platon o katarzi govori kao o odvajanju duše od tijela. Mi nemamo što odvajati, izgubili smo i dušu i tijelo. Materijalna i moralna propast Hrvatske gola je istina. Izgubljeni građanski sloj vibrira na granici egzistencije, starci kopaju po smetlištima, mladi panično uče engleski da što prije pobjegnu iz zemlje.

A kultura, ima li je još kod nas ili nema?

Ima, ono što je ostalo iz nekih drugih vremena, eksponata eminentnih i starih majstora u književnosti, slikarstvu, glazbi… Ima nešto novih pokušaja; romani, drame, eksperimentalni suvremeni ples…  Premalo mladih, premalo novca, premalo se čita, gleda, uči… Uski krug, 260 Tuđmanovih tajkuna kupuju pomodne slike i posjećuju koncerte u Londonu i Parizu, no to je blago rečeno – upitna kultura. Na širem planu u Hrvatskoj danas prevladava „Kultura prljavih gaća“, a to znači posvemašnji pad svake vrste onoga što zovemo kulturom.

Ta nova Kultura svuda je oko nas, a najlakše je zamjećujemo u govornom jeziku. Primjer, naizgled trivijalan, nosi u sebi pogubne naznake erozije hrvatskog društva:

Kasno prijepodne, terasa na Trgu bana Jelačića. Za susjednim stolom dvije djevojke ispijaju jutarnje kave. U rukama cigarete. Nehotice, slušam razgovor:

– U badu sam. Ono, ne znam što mi je.

– Naravno, ovoga, znači previše mijenjaš frendove.

– Hm, okay, na neki način – ono, u pravu si.

– Naravno. Je li nova faca onaj DJ?

– Pa, ono, hajmo reći, yes!

– Super, ovoga, čini mi se da je full okay.

– Znači, ono,….

Razgovor teče. Pokušavam ne slušati. Ono, ovoga, znači, naravno, na neki način, hajmo

reći, okej, ful, super… Siromašne rečenice s mnoštvom nakaradnih i nevjerojatno

čestih poštapalica prati svaku govornu komunikaciju. Najčešće je to skup slova koji bi se

mogao podvesti pod zamjenice (ono, ovoga, ovaj…), no u izgovorenoj rečenici to nije ni

zamjenica, ni imenica, ni pridjev…, nego jalovi zvuk koji ne znači, ama baš ništa! Jedina svrha ovih skupova slova ili glasova, pogotovo ukoliko su to poštapalice s više riječi (na neki način, u principu, u biti, hajmo reći, jednako tako, isto tako…), nagrđivanje je sklopa rečenice, odnosno jezika.

Do nedavno najpopularnija poštapalica «ono» bila je sastavni dio razgovora mladih, ali i ne samo mladih. Upotrebljavala se u svakoj temi, takoreći u svakoj rečenici, u razgovorima studenata, inženjera, sportaša, u skromnom rječniku drogiranih besposličara. «Ono» se ukopalo ne samo u dokoličarenju po kafićima nego i tamo gdje mu zaista nije mjesto: u kulturi, estradi, kazalištu, politici, medijima koji bi trebali biti uzor u jezičnom smislu. Ta tri slova koja ne znače ništa polako izlaze iz mode.

Danas najčešće upotrebljavamo „znači“  koje također ne znači ništa. Upotrebljava se svugdje, bez ikakvih pravila ili kriterija. Po popularnosti u stopu prati ovu poštapalicu izuzetno ružan zvuk «ovoga». Slijede; jel’, je li, dakle, eto, i tako dalje, osobno smatram, moram reći…

SIROMAŠTVO JEZIKA

U širenju kolopleta hrvatskog jezičnog smeća najznačajniju ulogu ima TV. Uz poštapalice tu je i nešto gore – sustavno demoliranje hrvatskog jezika krivim naglascima. Takoreći kompletan profesionalni sastav HTV sa suradnicima služi se zagrebačkim „slengom“, izmjenom naglašenih slogova u odnosu na književni hrvatski jezik. Žalosno je da se i školovani glumci novije generacije služe tim nakaradnim govorom i privatno i profesionalno. Institucija sa zvučnim nazivom, Akademija dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, čini se olako daje diplome studentima koji ne znaju ni jezik koji im „život znači“.

Svjetla točka u neospornom odumiranju književnog hrvatskog jezika su radio postaje. Nema poštapalica ni krivih naglasaka.

Sve brojnije i sve češće ponavljane poštapalice i lokalne jezične akrobacije nisu samo zagađivanje jezika nego i nešto više. Taj segment „Kulture prljavih gaća“ konkretno je upozorenje da nešto ne valja, da su potrebne korjenite promjene, ne samo u jeziku nego znatno šire. Osiromašenje jezika slika je osiromašenja temeljnih komponenata zajednice. Erozija jezika jedan je od eksplicitnih pokazatelja općeg pada kulture, lošeg obrazovanja, poremećenih moralnih vertikala, eskalacije neodgovornosti, ali i eskalacije materijalnog siromaštva stanovništva. U kastriranim i jalovim dijalozima sugovornika lako je primijetiti  apatiju, ispraznost i rasap ozračja, te pad tradicionalnih vrijednosti u hijerarhiji obitelji.

TEŠKA ZADAĆA

Dobar, čist i bogat jezik najbolji je pokazatelj prosperiteta zajednice. Za napredak i boljitak

potreban je trud, kultura i disciplina. Slikovito prikazano, zapušten jezik jedne nacije sličan je zapuštenom, neopranom pojedincu u poderanom odijelu s prljavim gaćama. Površni dijalozi na ulici, nakaradni naglasci i poštapalice voditelja u TV emisijama, glumaca u kazalištima, u javnim nastupima, direktno odražavaju slabost čitavog sustava nadgradnje društva. A nadgradnja je odraz općeg stanja, moralnog i materijalnog!

Loš i iskrivljen jezik zrcalo je temeljnih problema, neodgovornosti i nekulture.

 Mnoštvo nezgrapnih poštapalica i sustavno zanemarivanje književnog jezika, upozorava i usmjerava na potrebu dubokih društvenih promjena. U Hrvatskoj je sve veći jaz između pravde i zakona s Markovog trga.

Pred nama je teška zadaća. Treba razbiti tvrdu koru žabokrečine apatije i jalovosti i prekinuti kukavnu „hrvatsku šutnju“. Moramo razvlastiti Tuđmanove tajkune, vratiti opljačkano i očistiti politički šljam. I oprati svoje prljave gaće!