Piše: Vjekoslav Krsnik
Protekla 2022. godina bila je na određani način turbulentna ne samo u svijetu nego i u Hrvatskoj koja praktički prolazi, iako se to rijetko spominje, kroz ustavnu krizu zbog sukoba nadležnosti predsjednika Republike Zorana Milanovića i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića. Iako je najveće gospodarsko, ali i političko dostignuće izgradnja Pelješkog mosta koji je konačno spojio jug Hrvatske s maticom zemljom, ključni problemi u Hrvatskoj nisu riješeni prije svega zbog nesposobnosti Vlade. Ne samo po anketama provedenim u Hrvatskoj nego i inozemne ankete o javnom mnijenju, kao jedna belgijska, ukazuju da oko 75 posto ispitanika smatra da Vlada na obavlja dobar posao ili da ide u krivom smjeru.
Briselski sluga
Gledajući personalno prošla godina predstavljala je po njegovim mjerilima veličanstven uspjeh predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, jer je nakon dugih logističkih i političkih priprema završen proces uvođenja eura, što znači odlaska nacionalne monete kune u povijest, ali i uključenje Hrvatske u Schengenski prostor, čime su konačno hrvatske državne granice postale vanjske granice Europske unije. Ova dva postignuća zaslužuju posebnu pozornost i komentar. Što se tiče ulaska Hrvatske u eurozonu Andrej Plenković je kao poslušni briselski sluga uspio političkim manipulacijama u Hrvatskome saboru osigurati većinu potrebnu za prihvaćanje europske valute. Njegova izjava da je 1. siječnja 2023. povijesni dan na koji su ostvareni strateški politički ciljevi Hrvatske je i te kako upitna jer gledajući povjesno Hrvati nisu baš bili oduševljeni pristupanjem Europskoj uniji, budući da je samo 29 posto od ukupnog biračkog tijela kad se o tome odlučivalo glasovalo za članstvo.
Svojedobno je britanski europarlamentarac Nigel Farage koji je bio žestoki borac za izlazak Ujedinjenog kraljevstva upravo ukazao na Hrvatsku koja nakon tragičnog iskustva s dvije Jugoslavije opet srlja novom gospodaru, ovaj put sa sjedištem u Bruxellesu. Dok je s jedne strane ulazak u Schengensku teritorijalnu strukturu svakako poželjan, jer hrvatska granica postaje granica Europske unije
prema državama koje Bruxelles smatra Zapadnim Balkanom, dotle je uvođenje eura sasvim druga priča. Pored svih drugih izgubljenih značajki državnog suvereniteta, Hrvatska je tim činom definitivno izgubila i financijski suverenitet, koji je doduše kapitulantskom politikom Hrvatske narodne banke i dosad bio ugrožen. Nažalost u vodećim medijima u Hrvatskoj, dakle ne u hrvatskim medijima jer oni to nisu, o pitanju uvođenja eura uopće gotovo da i nije bilo upozorenja da u sadašnjim nepovoljnim ekonomskim okolnostima nije dobar termin za uvođenje europske valute. Gotovo nitko nije spomenuo da je to bio i jedan od razloga što je Ujedinjeno kraljevstvo izašlo iz Europske unije, a da se ne spominje kako stare članice Danska i Švedska još uvijek nisu uvele euro, kao ni sve bivše komunističke saveznice Sovjetskog saveza. Sve je to Andrej Plenković jednostavno ignorirao jer je dobio zadaću da kao poslušan sluga briselskih gospodara podvrgne Hrvatsku financijskoj kontroli Europske središnje banke koja naravno ima sjedište u Njemačkoj. Tako je još jednom dokazao svoju autokratsku vladavinu da “može što hoće”, ali mu je ta bahata politika ipak doživjela jedan od rijetkih poraza u Hrvatskome saboru koji nije prihvatio njegovo zalaganje za uvježbavanje ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj. U tom pogledu potpuno se zaboravilo da je još uvijek do kraja neistražen slučaj da je nekoliko tona teška krstareća raketa ispaljena iz Ukrajine naciljala Zagreb i samim Božjim čudom nije prouzročila ljudske žrtve, što je mogao biti povod za odgovor NATO-a na jednu članicu saveza
Četnički koalicijski partner
U prošloj godini Andrej Plenković je na čelu izdajničkog HDZ-a i četničkog koalicijskog partnera Milorada Pupovca nastavio provoditi sustavnu politiku ugrožavanja hrvatskog nacionalnog identiteta, što se uklapa u njegovu agendu da će “promijeniti Hrvatsku”, nakon što je promijenio sam HDZ, pretvorivši ga u “stranku opasnih namjera” koja kao takva nema nikakve veze sa onom strankom koju je vodio Franjo Tuđman. Zato je pretežitoj hrvatskoj javnosti kao melem na ranu došao uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Kataru s osvojenim trećim mjestom i brončanom medaljom. Hrvatski “vatreni” na čelu s iznimno posebnim stručnjakom i osobom Zlatkom Dalićem i njegovim stožerom pokazali su cijelome svijetu a posebice frustriranim domoljubima u Domovini prije svega one karakterne osobine koje krase hrvatski narod kroz povijest a koje su bile i te kako važne u danima kad se narod borio za vlastitu državu. Nije slučajno da Zlatko Dalić uvijek ukazuje na glavne karakterne osobine na temelju kojih je gradio svoju momčad i doveo je do veličanstvenog uspjeha u Kataru. To su naravno vjera, poniznost i duh zajedništva, što je objedinjeno u ne slučajno odabranom geslu reprezentacije – “obitelj”. Ta karma se prelila i na oduševljeni doček nogometaša koji im je priređen ne samo u Zagrebu, nego i u svim mjestima odakle oni potječu. Hrvatski nogometaši pokazali su tako jalnušima raznih boja da u ovom narodu ima snage da se i u najtežim okolnostima, kako je to bilo i u tzv. Domovinskom ratu, a u stvari Srpsko-hrvatskom ratu, uz moralne vrednote što krase hrvatsko narodonosno biće mogu ostvariti veliki ciljevi. Jedino što je potrebno jest da se taj pozitivan duh iz nogometne vrste presadi u sve pore hrvatskoga društva i države, jer oni koji rade protiv toga povjesno nemaju šanse da uspiju. Međutim drugo je pitanje vremena koliko će biti potrebno da se to postigne. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.