KRIŽNI PUT RUDIJA BARIĆA

KRIŽNI PUT RUDIJA BARIĆA

28. svibnja, 2017.

 

Kod Celja su doživjeli odvajanje muškaraca i očigledna smaknuća, da bi mati od partizana dobila nalog da se vraća s djecom u Hrvatsku. Prva je sankcija po povrtaku u Malu Goricu zadesila obudovjelu majku Jagu, koja je završila u partizanskom zatvoru. Mi smo se sklonili kod bake i upravo danas na njenom ću posljednjem počivalištu postaviti obnovljenu fotografiju uništenu tijekom Domovinskoga rata. Ja sam tek tada 1945. krenuo u školu i završio električarski zanat

Napisao: Josip Frković

Tragičnih dana svibnja 1945., osobito povlačenja prema Sloveniji razoružanih hrvatskih domobrana, ratnih gubitnika, uspaničenih staraca žena i djece, rođeni Čuntićanin Rudi Barić (79) sjeća se kao da su jučer bili. Prvo progonstvo od pravoslavnih „komšija“ doživio je u zavičajnom Hrvatskom Čuntiću, gdje je cijelo vrijeme rata, neoštećena, stajala njihova drvena kuća. Nastupom mira, nestala je…

Crna odora

Slične su se situacije, na žalost, uz brojne zločine ponovile i pola stoljeća kasnije, u slobodnoj ali ratom raskrvarenoj Hrvatskoj. Sabirući misli, umirovljeni uklopničar HEP-a Rudek sistematizira doživljaje koje je proživio s mlađim bratom Antunom (1942.). Zakrčenim makadamskim cestama, danju i noću, kolone su putovale bez prestanka, nije bilo lako ostavili svoj dom i putovati u nepoznato, priča nam domaćin kuće broj 67 u Brestu Pokupskome i član sisačkoga Ogranka „Hrvatskoga domobrana“. Od 1942., ne odmah s početkom nesretnoga rata, 30-godišnji njegov otac Josip kao vrstan majstor stolar radio je u ustaškom petrinjskom zapovjedništvu bojnika Hajdinovića. O tom časniku slušali smo nedavno i od Vuje Pribilovića iz Gore. Donoseći ocu objed, čuo je Rudek i za glinskog ustaškog glavešinu, Pavelićeva pobočnika Mirka Puka. Otac je Josip bio nešto poput civilnoga djelatnika, ali je ubrzo morao odjenuti crnu odoru stranačke ustaške vojske. – Prije odlaska u zbjeg, stanovali smo kod tete Kate i tetka Pere Kolarića nadomak bolnice. U općem rasulu i strahu za živu glavu, veli naš sugovornik, ukrcali su se u zaprežna kola njemu nepoznata petrinjskoga trgovca.

I četnici su htjeli u kola

Vlasnik je ponio dosta zaliha hrane i vode, pa uglavnom nisu oskudijevali. Putovalo se danju i noću, uz povremene uzbune zbog naleta aviona i opasnosti od mitraljiranja. S obzirom da su u povlačenje krenuli mnogo ranije od 9. svibnja, Barići su se, stigavši samo do Kozjaka kod Celja, u Petrinji našli već u drugoj polovici mjeseca. Sjeća se naš sugovornik i toga da je jednoga trena nestali otac Josip, hodao u koloni bivših vojnika i u brizi za nas povremeno dolazio do naše zaprege.U zamjenu za dobre konje, dobivali su zamjenske, izmučene rage. Površinom rijeke Save vidjeli su leševe ubijenih vojnika i civila. U nekim trenucima k nama djeci u kola su htjeli neuredni crnogorski četnici, naslućivali su hranu… Kod Celja su doživjeli odvajanje muškaraca i očigledna smaknuća, da bi mati od partizana dobila nalog da se vraća s djecom u Hrvatsku. Prva je sankcija po povrtaku u Malu Goricu zadesila obudovjelu majku Jagu, koja je završila u partizanskom zatvoru. Mi smo se sklonili kod bake i upravo danas na njenom ću posljednjem počivalištu postaviti obnovljenu fotografiju uništenu tijekom Domovinskoga rata. Ja sam tek tada 1945. krenuo u školu i završio električarski zanat. Da je tata ostao u koloni bivših vojnih zarobljenika, da nije brinuo o nama u zaprezi, vjerujem da bi se dočepao slobode i života, jer nikakvih krivnji nije imao. Uostalom, razoružan vojnik unaprijed zna svoju zlu sudbinu… T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code