KORUGA: ZAGREBAČKI KVARTET I ŠOŠTAKOVIČ SU LJUPKI GLAZBENI DESERT

KORUGA: ZAGREBAČKI KVARTET I ŠOŠTAKOVIČ SU LJUPKI GLAZBENI DESERT

25. ožujka, 2021.

 

Piše: Igor Koruga

Kao što nije dovoljno poznavati slova da bi se pročitalo makar malo vrijedno književno djelo, tako nije dovoljno niti poznavati note da bi se teoretski doista protumačilo ikoje glazbeno djelo. Strogo uzevši, dakle, teoretsko obuhvaćanje i razumijevanje cjelovite partiture trebalo bi prethoditi ideji bilo kakvog tumačenja instrumentalne, ili vokalne glazbe. Učinke svih dijelova instrumenta pravi bi umjetnik trebao moći stopiti sa širom harmonijskom slikom, melodijski tok dovesti do skladne neprekinutosti, umijeti prepoznati nužne opreke i kontraste te, u skladu s estetikom i smislom, vrlo precizno otkri(va)ti disonance i arije koje razum i dušu ispunjuju ugodnom napetošću i milinom. Neugodnost, pak, može izazvati i najmanje pretjerivanje, stvoriti osjećaj kakav bi izazavao pelivan koji visi na nesigurnom njihalu, odnosno iznjedriti otuđenje koje neobjašnjivo uzrokuje zamorno grčenje. Većina tih stvari uči se u školi, no pretežno unazad, po poduci, kako bi se položili ispiti, ili stekle diplome i priznanja koja, osim o prestižnom intelektu, tek ugrubo svjedoče o tehničkim i zvučnim dometima muziciranja mladih virtuoza.

Naizgled neizvedivo

S navedenim se problemima, u ponedjeljak 22. ožujka od 20 sati u Maloj dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda (HGZ), u sklopu 54. tribine Darko Lukić Hrvatskog društva glazbenih umjetnika (HDGL), hrabro nosila i pijanistica Vita Vukov (1991) koja je studij klavira završila u klasi iznimnog Rubena Dalibaltayana, 2017. godine. Naime, naizgled neizvediv program Vukov je sastavila od skladbi poput Mozartove Sonate u C-duru, KV 330, Bachovog Preludija i fuge u G-duru, BWV 884, Skrjabinove Sonate za klavir br. 9, op. 68, Chopinove Etide u a-molu, op. 25, br. 11, Debusyjeve Etide br. 11, ¨Pour les arpèges composés¨, Lisztove Koncertne etide br. 1, ¨Waldersauschen¨, S 145, Ligetijeve Etide br. 10, ¨Der Zauberlehrling¨, Rahmanjinovljevih Preludija u cis-molu, op. 3, br. 2, i u gis-molu, op. 32, br. 12, Etide u c-molu, op. 39, br. 1, te Josipovićeve Igre staklenih perli, pazeći pritom na atraktivnost cjeline više negoli na detaljnu prosudbu upućenog slušateljstva. Stoga, osim uzorne tehnike sviranja i pedaliranja, nije bilo izvjesno očekivati najdublje poniranje u pojedine, povijesno i stilski, suviše udaljene skladateljske skice. Kompromisnom rješenju srećom je pogodovao mukotrpan rad i istančan um Vite Vukov, umjetnice koja je na koncu, bez zadrške, znalački i talentirano, uspjela primjerno oslikati bezbroj motiva iz kanonske pijanističke literature.

Neusmjereno i trajno kretanje misli

Kanonu su se, s druge strane, namjerno oduprli članovi Zagrebačkog kvarteta dva dana kasnije, u srijedu 24. ožujka od 20 sati u Velikoj dvorani HGZ-a u okviru svoje koncertne sezone 2020/2021, barem što se tiče djela hrvatskog skladatelja na samome početku nastupa, točnije Volastre, gudačkog kvarteta kojem se kao formi Marko Ruždjak (1946-2012) posvetio svega tri puta u životu. Ovaj kvartet obilježili su neobično izdvojeni naglasci i pojedinačni fragmenti koji su se, nakon brojnih artikulacija (flažoleta, pizzicata i vibrata) napokon sjedinili u skupnu zvučnu sliku. Međutim, najimpresivnija točka ipak je bila vezana uz Šostakovičev 11. gudački kvartet u f-molu, op. 122, u čija se prva četiri stavka u punom sjaju predstavio vrlo spretni, tehnički potkovani i muzikalni Martin Krpan. Dojmljive teme doslovno su iskrile iz njegovog instrumenta koji je u svakom slučaju (i Šostakovičevim rukopisom) bio ponešto istaknutiji, slično kao u svojevrsnom fugatu drugoga stavka (Scherzo) te u skupnom muziciranju Recitativa i furiozne Etide, uspješnice sa suprostavljenom glavnom temom progresijama ostalih gudača. Povlaštena dionica druge violine u, reklo bi se, stravinskijskoj Humoreski podigla je vrijednost sveukupne izvedbe postavivši Davora Philipsa u fokus, i to tada, tijekom sljedeće Elegije i pripadajuće espressivo žalobne teme te tijekom Finala u kojem se iskazao u svojoj uobičajenoj ulozi. Neusmjereno, sugestivno i trajno kretanje Šostakovičevih misli, koje je u potpunosti obilježilo karakter njegovih kasnih djela, slijedili su i duboki gudači, Hrvoje Philips i Martin Jordan, u potpunosti uklopljeni u idealnu cjelinu, publici privrženu i od iste ovacijama nesebično nagrađenu. U vezi sa savršenstvom bio je i glazbeni otisak Mendelssohnovog Trećeg gudačkog kvarteta u D-duru, op. 44, br. 1, koji se, u dopusnom značenju i nakon onakvog Šostakoviča, mogao shvatiti kao ljupki i lepršavi glazbeni desert. T

 

 

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code