KORUGA: USPJEŠNO OKONČANA 46. SAMOBORSKA GLAZBENA JESEN

KORUGA: USPJEŠNO OKONČANA 46. SAMOBORSKA GLAZBENA JESEN

6. listopada, 2021.

 

 

Piše: Igor Koruga

Obrnuto od svakog očekivanja, a na moje veliko iznenađenje, na samome je završetku 46. Samoborske glazbene jeseni, vrsne glazbene manifestacije provedene prošloga tjedna u prostorima Galerije Prica i Župne crkve sv. Anastazije od 25. rujna do 3. listopada 2021, djelomično zatajio novoosnovani njemački ansambl Thüringer Bach Colllegium koji je, prema navodima, trebao ponuditi nov, svjež i upečatljiv zvuk pri tumačenju djela Johanna Ernsta von Sachsen-Weimara (1696-1715), Antonija Vivaldija (1678-1741), Henryja Purcella (1659-1695) i Johanna Sebastiana Bacha (1685-1750).

Nedovoljno za jasnoću

Istina jest da je čarolija baroknog ozračja u smislu vrlo uravnoteženog skupnog zvuka bila ondje, da su vokalni solisti, zagrebačka sopranistica Marta Schwaiger i njemački kontratenor Nils Wanderer (1993), sjajno iznijeli arije iz Purcellovog Kralja Artura i Didona i Eneje, pa i to da je u Vivaldijevom Koncertu za dvije violine i gudače u a-molu, RV 522 / op. 3, br. 8, bilo virtuoznih ad libitum momenata, međutim, unutar sastava i pojedinih dionica brojne su se note (pro)našle tek na svom približnom mjestu što to je, na žalost, bilo nedovoljno za razjašnjavanje bogatih imitacijskih postupaka, zahtjevnog kontrapunkta i višeglasja, naročito u Bachovom Koncertu za dvije violine u d-molu, BWV 1043. Jer, premda je taj koncert, na prvi pogled – s trostavačnom standardiziranom koncertnom formom osamnaestog stoljeća (brzo-sporo-brzo), bio pomalo vivaldijevski, pažljivim su se praćenjem (da se bolje sviralo) mogle otkriti posebnosti u pogledu (manje razgraničenih) kontrastnih efekata među refrenima (ritornellima) u takozvanoj concertino skupini (violina) kao i posebnosti u pogledu brojnih popratnih figura u istim (solo) violinističkim dionicama. Stoga, valja naglasiti da je osrednjem ukupnom dojmu ipak najviše pridonio prvi violinist ansambla, Gernot Süssmuth, vjerojatno znatno bolji solist i nekadašnji koncertni majstor Staatskapelle Weimar te uvaženi član kvareta Waldstein, vrsne tehnike, glatka zvuka, ali za potrebe baroknog izvođenja na autentičnim instrumentima preneodređenog osjećaja za puls i podudarnost s ostatkom sastava.

Jezik dubokih misli i ideja

Svjetlo je u konačnici ipak zasjalo, i to usred noći posljednjega dana festivala, dakle u nedjelju 3. listopada od 20 sati, također u crkvi sv. Anastazije, kada su stvar u svoje ruke uzeli naši ugledni violinisti Aleksandar Ivić i Borivoj Martinić-Jerčić (1960), violist Aleksandar Milošev (1966), violončelistica Jelena Očić te u solističkim ulogama klarinetist Mihael Paar (1980) i pijanist Javor Bračić (1985). Savršeno odabrani program bio je sastavljen od četverostavačnog Kvinteta za gudače i klarinet u A-duru, KV 581, Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756-1791), u kojem je prvu violinu svirao Borivoj Martinić-Jerčić, i također četverostavačnog Klavirskog kvinteta u f-molu, op. 34, Johannesa Brahmsa (1833-1897), u kojem je prvu violinu svirao Aleksandar Ivić. Mozartovo zrelo instrumentalno djelo bilo je stoga izneseno stilski besprijekorno, s istaknutim vokalnim karakterom i fluidnim komornim teksturama, odnosno s aluzijama na (Mozartove) operne arije, duete i orkestralne tankoćutnosti. Briljantnom komunikacijom Paara i gudačkog kvarteta uspjela se ugoditi čak i ona bešavna veza, nužna za Mozartove kvartete i kvintete, koja zrači ravnopravnošću i pretežno jednostavnim glazbenim jezikom velikih i dubokih (najčešće skrivenih) misli i ideja. Srce djela moguće je bilo u Larghettu u kojem se istaknula neopisiva humanost klarineta kao i značajan duet s violinom, koja je pokušavala, ustrajno i nježno poput ljubavnika, umiriti svaku slučajno uzavrelu naglost. Menuet, u nastavku, s dva kontrastna Trija bio je samo najava završnog Allegretta s varijacijama i s pomno gradiranim napetostima, nestvarno razriješenim do samoga kraja. Vidno raspoloženi violinisti zamijenili su mjesta prilikom tumačenja Brahmsovog kvinteta u kojem se, činilo se barem tako, nasitno sramežljivo predstavio pijanist Javor Bračić. On je, naime, korektno odsvirao klavirsku dionicu ranog vrhunca (i sinteze) Brahmsovog skladanja, no (ose)bujnost sofisticiranog rukopisa rođenog Hamburžanina i snagu hibrida dviju ranijih verzija s istaknutim klavirskim slogom nije uspio dosegnuti. Možda zbog lavovski raspoloženih gudača, redom od Ivića do Miloševa, ili zbog nesvakidašnjeg iskustva? To svakako nije bitno, jer Bračić je svoj pravi doprinos samoborskom festivalu ponudio u obliku uspješno izvedenog samostalnog recitala, održanog u četvrtak 30. rujna od 20 sati, u crkvi sv. Anastazije.

Pobjednici natjecanja

Osim svega spomenutog, bilo je održano i 18. Međunarodno natjecanje mladih glazbenika Ferdo Livadić, na kojem su sudjelovali pijanisti Melika Buza (1999), Lucija Dogan (1993), Lana Bradić (1975), Roland Grlica (1995), Filip Fak (1983) i Krešimir Starčevič (1988), tenori Filip Filipović (1997) i Roko Radovan (1994) te oboist Antonio Haller (1994). Pobijedili su Antonio Haller i tenor Filip Filipović prosudbom uglednog žirija, a jednako je tako, na 10. Skladateljskom natjecanju New Note, pobijedio i Šveđanin Frej Wedlund (1993) čiju su pobjedničku skladbu prigodno izveli puhači Zagrebačkog kvarteta saksofona, u petak, 1. listopada od 20 sati, dakako, u crkvi sv. Anastazije. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code