Piše: Igor Koruga
Opera je kroz povijest podjednako uživala u statusu shvatljive i profane umjetnosti, priređene za dokono plemstvo i dvorsku elitu, ali i najzahtjevnije skladateljske discipline kojoj su se predavali većma vodeći epohalni skladatelji. Njezina narativna priroda bila je isticana i raznim nevokalnim metodama; ozračja su se donosila karakterističnim orkestralnim dionicama, ponekad i vrsnim solističkim, a preokreti promjenama tonaliteta i scenografskih elemenata, iako su prednjačili vokalni dijelovi zbora i solista, samo ponekad i recitatora. Uzrok i tijek scenskih zbivanja u prosječnim se živim izvedbama znao i zamutiti, zbog nereda između vokalne melodije, instrumentalne pratnje i eventualne recitatorove nejasne riječi. Razvoj radnje je i tada možda bio nagoviješten, ali samo u pojedinim činovima i izvan strogo zamišljenog i zapisanog opernog scenarija. Usto se i sukob drame doveo u pitanje, naročito u zapletu, ključnom za vrhunac i sveukupni doživljaj opere. No, tadašnje je vrijeme bilo drugačije, podnosilo se mnogo toga izvan i unutar umjetnosti, nije se odveć surađivalo s ostalim umjetnicima – zabavljačima koji su najčešće s ulice samo bespomoćno gledali uvis, prema dvorskim pozornicama.
Nadareni pijanist
Danas je priča posve drugačija, u operi surađuju raznorazni stručnjaci iz likovnog, svjetlosnog, plesnog, kazališnog, filmskog, informatičkog i književnog svijeta. Najveće produkcije skrivaju svoje enormne troškove, dok one skromnijeg budžeta vjeruju u samoniklu ideju i podršku istomišljenika. Na tom tragu okupila se i šačica iznimnih umjetnika oko bas-baritona Benjamina Šurana (2000) kako bi uveličala njegov nastup u koprodukcijskom ciklusu Muzičke akademije u Zagrebu i Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, Rezidenti MUZA, u nedjelju 9. ožujka 2025, od 19 sati u Malom Lisinskom. Unutar te priredbe, u pratnji se svakako najviše istaknuo nevjerojatno nadareni, opremljeni i nadahnuti pijanist Mario Čopor (1973), čije su klavirske i preinačene orkestralne dionice zvučale gipko, uvjerljivo, zanosno i natprosječno pregledno. Naime, njegov doprinos bio je nemjerljiv, neznatno veći od doprinosa svestrane glumice Petre Težak (1985) i vještog beogradskog cirkuskog umjetnika Nikole Mijatovića (1977), znatno veći od doprinosa marljivog glumca i lutkara Matije Majora te skoro podjednak doprinosu inovativnog kazališnog i filmskog redatelja, glumca, pisca, glazbenika i DJ-a, Marija Kovača (1975).
U sablasnom odijelu
Scena je dakle bila sjajna i iznenađujuća, u simboličkom i glumačkom smislu. Mijatović se po cijeloj dvorani i pozornici spretno kretao na visokim štulama, glumio nadrealni lik u sablasnom odijelu, s džepnom svjetiljkom s kojom je svisoka razotkrivao pojedince u publici i aktere na sceni, glumci su čitali ulomke iz Goetheovog Fausta i Cervantesovog Bistrog viteza Don Quijotea, dok je Čoporov motoričan zvuk izvukao iz Benjamina Šurana ono najbolje. A to se odnosilo na zaraznu Šuranovu prisutnost, na njegov snažan i raskošan glas, pun osobnosti, šarma i dramatične zanimljivosti, presudne najprije u tumačenju duboke i bolne skladbe Smrt karnevala iz Tri pjesme za glas i glasovir, op. 29, br. 1, Božidara Kunca (1903-1964), a potom i u opisu ciklusa Tri ljubavne pjesme za glas i glasovir (Volio sam Vas, Ja još se mučim i Serenada na stari način), Borisa Papandopula (1906-1991), s njegovim specifičnim bojama i harmonijama. U prvome dijelu još se protumačio i ciklus francuskog skladatelja Jacquesa Iberta (1890-1962), Don Quichotte, tri pjesme za glas i glasovir, scenski nedvojbeno najupečatljiviji.
Za nagradu i iskrenu suzu
Oduševljenoj publici možda je bio zanimljiviji drugi dio, osmišljen kao kolaž uspješnica poput Fin ch’han dal vino i Deh vieni alla finestra, iz Don Giovannija, KV 527, W. A. Mozarta (1756-1791), Le veau d’or i Vous qui faites l’endormie, iz Fausta, CG 4, C. Gounoda (1818-1893), Son lo spirito che nega, iz Mefistofelea, Arriga Boitoa (1842-1918), Quand la famme de l’amour, iz Lijepe kćeri Perthe, G. Bizeta (1838-1875) te Ni sna, ni odmora, iz Princa Igora, Aleksandra Borodina (1833-1887). Tu je opet iznova Šuran, skupa sa svima, uspio stvoriti dramatičnu napetost opere, dati svoj osobni pogled na sva kanonska djela, odnosno izgraditi dobro uravnoteženu opernu priredbu s poticajnom glazbom koja se zahvalno prilagođavala svakom formatu. Za nagradu i pokoju iskrenu, nekontroliranu suzu, na samome kraju skoro dvosatne predstave, zasluženo je dobio dojmljiv buket cvijeća kao i beskrajne ovacije, od publike i svojih suradnika. T
