Svoje stilsko odredište najtočnije je 1987. godine odredio sam Alfred Schnittke (1934-1998) opisujući sebe kao Rusa bez ruske krvi, Gastarbeitera s njemačkom glazbenom logikom i znatiželjnog Židova s tipičnom fizionomijom i paradoksalnim nepoznavanjem ikojeg od tri židovska jezika. Kao filozof, mistik i jedan od najznačajnijih skladatelja dvadesetog stoljeća, Schnittke je bio naširoko hvaljen i prepoznat kao vrhunski polistilist i utemeljitelj osebujne glazbe, zvučno i emocionalno proizašle iz strogih formalnih ograničenja minulih epoha. Sklon eksperimentu i bezvremenskom istraživanju sveopće ljudske borbe, Schnittke je također, poput mnogih svojih sunarodnjaka, posegnuo i za benignijom, filmskom glazbom, udaljenijom od stroge glazbene cenzure Sovjetskog saveza skladatelja. Za film je napisao brojne sonate i suite, kasnije obrađivane za gudače i klavir, u kojima se – u kontinuitetu paralelnih idioma – koristio glazbenim citatima prethodnika kojima se divio (Bacha, Brahmsa, Mahlera i Mozarta), ali i proizlazećim, vlastitim, misaonim i naglašeno ljudskim glasom.
Tijek života
Taj glas se na žalost vrlo rijetko mogao čuti na hrvatskim pozornicama, pa je stoga bilo pravo veselje prisustvovati projektu ¨Svjetovi Alfreda Schnittkea¨ iz ciklusa Vivat academia, u srijedu 2. ožujka 2022. godine, od 19 sati, u velebnoj koncertnoj dvorani Blagoje Bersa na MA u Zagrebu. Umjetnička voditeljica, doc. art. Julia Gubajdulina, nastupila je kao pijanistica uz kolege i većim dijelom apsolvente tumačeći pomno osmišljen skup djela, iz života Alfreda Schnittkea, od kojih su Lebenslauf i Preludiji za klavir doživjeli svoju hrvatsku praizvedbu. Lebenslauf (Tijek života) za četiri metronoma, tri udaraljkaša i klavir (1982) na samome je početku predstavio najšareniju i najbrojniju skupinu glazbenika; udaraljkaše Suzanu Komazin (5. g.), Ivana Brigljevića (3. g.), Lovru Baričevića (3. g.) i Franka Štrbca (2. g.), pijanista Fabijana Košćaka (3. g.) i gostujućeg dirigenta Franju Bilića (1994); koji su, prema skladateljevim zapisima, u aperiodičnim fragmentima, akcentima i pojedinim vremenskim točkama, iznijeli tuđe glazbene teme. Slijedila je transkripcija za violončelo i klavir (Daniila Shafrana) Suite u starom stilu za violinu i klavir (1963), jedine skladbe pretežito staromodnog, baroknog prizvuka koju su umiješno izveli violončelist Janko Franković (5. g.) i pijanist Petar Krokar (5. g.). Pet je stavaka uobičajenog nazivlja (Pastorala, Balet, Menuet, Fuga i Pantomima), između ostalog, sadržavalo u skoro nezamjetnoj mjeri nesavršene kompozicijske elemente kao što su preduge sekvence, nedosljedne artikulacije, prenesene fuge, neočekivane disonance i neumjesne ornamente.
Nadišle same sebe
U nastavku su violinistica Alina Gubajdulina (1986) i pijanistica Julija Gubajdulina precizno i uvjerljivo predočile atraktivnu Sonatu za violinu i klavir, br. 1 (1963), koja je uključivala težak retorički stil, sardonične utjecaje džeza, motiv B-A-C-H i u posljednjem stavku vehementnu obradu narodnog pjesmuljka La Cucaracha. U ovom ranom djelu, u kojem je Schnittke već razumio i ovladao utjecajima koji će kasnije oblikovati njegov zreli glas, zapravo je bio začuđujuć skladateljev temeljit i promišljen eklekticizam. Isti se u manjoj mjeri mogao osjetiti u tek preglednom prolazu pijanista Daniela Halužana (5. g.) kroz izbor od Pet preludija za klavir (1953), u As-duru (Moderato), u A-duru (Presto), u d-molu (Lento) i u e-molu (Andante), netom uoči savršeno interpretirane Sonate za violončelo i klavir, br. 1 (1978). Savršenstvo je i kompozicijski bilo prisutno, ponajprije u uvodna dva stavka, Largo i Presto, unutar kojih su violončelistica Monika Leskovar (1981) i pijanistica Julija Gubajdulina gotovo nadišle same sebe u tumačenju Schnittkeovih klasičnih, izvanglazbenih i simboličkih elemenata. Završni Largo ipak je bio malo preopsežan pogovor u vezi s novim pogledom, širim horizontom i promjenama koje i u životu slijede jedna za drugom. Na koncu večeri, svi su se izvođači iz zapozorja pridružili najavljenom triju Gubajdulina – Leskovar – Gubajdulilna u sve opuštenijoj izvedbi Tanga u ludnici iz filma Agonija (1974) i opere Život s idiotom (1992) za čiju je transkripciju za violinu, violončelo i klavir bio zaslužan i odgovoran Filip Šljivac. T
1 Comment so far
Uskoči u raspravuThank you very much for sharing the information with me. It was just what we needed, and it allowed me to get back to work on my portion of the project.