GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: SAVRŠENI LOVRE MARUŠIĆ, DARIJA AUGUŠTAN I VIRTUOZI IZ SCALE OBILJEŽILI NEBESKI VIKEND

3. prosinca, 2024.

Piše: Igor Koruga

Krajem prošlog tjedna Zagreb je postao pozornica nadasve neobičnih događaja. U gradu su se pojavili neki stranci, izvjesni I Virtuosi del Teatro alla Scala, čudni i rijetki ljudi koji su učinili mnogo toga neshvatljivoga u subotu, 30. studenog 2024. godine od 19:30 sati, na četvrtom koncertu iz ovosezonskog ciklusa Lisinski subotom. Bio je to ansambl sastavljen od interpreta solističkih dionica u renomiranim orkestrima Teatra alla Scala i Filharmonije della Scala, koji je, uz pomoć Talijanskog instituta za kulturu i povodom obilježavanja stote godišnjice smrti velikog talijanskog opernog skladatelja Giacoma Puccinija (1858-1924), došao osmisliti i uveličati nastup istaknute hrvatske sopranistice Darije Auguštan (1996).

Savršenstvo bez premca

Stoga je bilo napretek iskustva, darovitosti i sjajnih suradnji, a sve je počelo i završilo (u drugom dodatku) s najranije napisanom skladbom: romancom A te (1875), nepoznatog autora, ili preciznije, ekspresivnom ljubavnom jadikovkom uronjenom u klasične okvire romantičnih ozračja u kojima je sopranistica nesumnjivo dodirnula vrhunac komunikacije s postojano savršenim orkestrom. Netom nakon, posvemašnje se savršenstvo sjedinilo u izvedbi Puccinijevog četverostavačnog Kvarteta u D-duru (1882), SC 50, inačici za gudački orkestar (obradi Wolfganga Ludewiga), instrumentalnog sklada nadahnutog rukopisima Griega, Borodina, Dvořáka i Verdija. I premda je otkriveno da je Puccini napisao samo dionicu prve violine, a da je kvartet do konačnice raspisao njegov mlađi brat Michele, djelo je bilo razigrano i motorično, pravo Puccinijevo, s vrsnim indikacijama tempa i opernim tonalitetima, često svedenim na dominantne, subdominantne i homonimske akorde. Slijedile su još tri pjesme – lirska Storiella d’amore (Mala ljubavna priča, 1883), uspavanka Sogno d’or (Zlatan san, 1912) i brojalica Casa mia, casa mia (Dome moj, dome moj, 1908) – u kojima je Auguštan naglasila svoju opernu naobrazbu, što su prije publike pozdravili talijanski virtuozi, dakako mahanjem gudala. Savršenstvo bez premca nanovo se zbilo u izvedbama Menueta za gudače (1884), sva tri u A-duru, s oznakama Moderato, Allegretto i Assai mosso. Naime, i ovoga se puta radilo o jednostavnoj glazbi (poput kvarteta), jasnim polifonim linijama i varljivoj izvedbi koja nije trpila neujednačenost, pogotovo onu nauštrb divno oblikovanih individualnih gudačkih glasova. Uhu je godila i elegija za gudače Crisantemi (Krizanteme, 1890), podjednako kao i uspavanka E l’uccellino (I ptičica, 1899), romanca Sole e amore (Sunce i ljubav, 1888) te pjesme Morire? (Umrijeti? 1917) i Inno a Diana (Hvalospjev Dijani, 1897) koje su pristajale prelijepom sopranskom glasu Darije Auguštan, sve traženijem u svjetskim opernim kućama.

S odlikom vedrog Beethovena

Svjetski ugled stekao je i naš ponajbolji pijanist, Lovre Marušić (Omiš, 1992), koji je dan kasnije, u nedjelju 1. prosinca od 20 sati, nastupio u Velikoj čitaonici Hrvatskog državnog arhiva, unutar sve dragocjenijeg pijanističkog ciklusa Pleyel Svetislava Stančića. Blage programske promjene na sreću su donijele (i) blistavo osmišljene interpretacije (prvih) Sedam Beethovenovih Bagatella, op. 33, s kojima je Marušić netremice privukao pažnju dupkom ispunjene dvorane. Od najnaivnije melodije u Es-duru (1), pretjeranih manipulacija ritma i naglas(a)ka u C-duru (2), šarmantnih udaljenih tonaliteta od F-dura (3) i parodije u A -duru (4) do komične prezentacije skladatelja za klavirom u C-duru (5), unutarnjeg sukoba u D-duru (6) i rane verzije Waldstein sonate, op. 53, u As-duru, sve je zvučalo kao rezultat vrsnog studija partiture i mukotrpnog vježbanja gdjekad začudno ulančanih klavirskih fraza. Nastavilo se s izvedbom Beethovenove Sonate za klavir br. 1 u f-molu, op. 2, br. 1, pokretne i ekspresivne, s odlikom još mladog i vedrog bonskog skladatelja. No, pauza je kao i uvijek donijela pad koncentracije i određeni nesporazum, jer se čekalo opušteniju publiku s neistaknutim umjetnikom na pozornici. Nakon te interupcije bila je odlično izvedena Lisztova Vallée d’Obermann (Dolina Obermann) iz ciklusa Godine hodočašća, S. 160, koja je na koncu ipak bila prezamorna za praćenje, posebice nakon sjajnog opisa Beethovenove Sonate za klavir br. 14 u cis-molu, Quasi una fantasia, op. 27, br. 2, fenomenalno protumačenog četverodijelnog izbora iz Sibeliusovih 13 skladbi za klavir, op. 76, i kulminacije večeri uobličene u višedimenzionalnu, nebesku predodžbu Schubertovog Impromtusa u B-duru, D. 935, op. posth. 142, br. 3. T