Neodvojivost ruske umjetničke glazbe i ruskog folklora proizašla je uglavnom iz djelovanja nedovoljno obrazovane slavenofilske Moćne gomilice, ili Ruske petorice (Balakirev, Musorgski, Borodin, Rimski-Korsakov, Kjui) koja je sredinom 19. stoljeća uspjela ucijepiti neobične (dvodjelne) ritmove, prepoznatljiv orkestralni timbar i blagi orijentalizam u nacionalnu glazbenu umjetnost. No, budući da svježina i dražesnost prepoznatljivih glazbenih misli nisu mogle dugo nadoknađivati brojne tehničke nedostatke, pojavila se potreba za konsolidacijom postignutog kao i potreba za budućim planom. Ubrzo se, zbog djelomičnog otvaranja Rusije prema zapadnoeuropskoj, a potom i američkoj provenijenciji, dogodio zamjetan kvalitativni zaokret koji je, u buri promjena, iznjedrio imena poput Sergeja Rahmanjinova (1873.1943) i Alfreda Schnittkea (1934-1998), dvojice skladatelja koji su svojim djelima dokinuli diktaturu konzervativizma. Stoga je i njihov rad u pravilu bio nezanimljiv izvođačima egzibicionistima, koji su žudili za izvanglazbenim elementima, inim ¨grijesima¨ i nesporazumima ispriječenim između umjetničkog djela i slušateljstva, a opet, jako zanimljiv onima koji su iskustveno i intuitivno umjeli razlučiti nedvosmislene oznake tempa, nijansi, fraziranja i akcentuacije od nedefiniranih skrivenih elemenata, ključnih za interpretaciju.
Od mraka do plamena
Potonjima valja pribrojiti i vrsne ruske interprete, violončelista Borisa Andrianova (1976) i pijanista Andreya Gugnin (1987), koji su ovih dana boravili u Zagrebu gdje su, u petak 14. svibnja 2021. od 20 sati u Velikoj dvorani HGZ-a, u najmanju ruku oduševili probranu publiku, i to sa svojim izvanserijskim i izvanvremenskim muziciranjem na donatorskom koncertu, osmišljenom i omogućenom uslijed bliske suradnje Umjetničke organizacije Cristoforium i Veleposlanstva Ruske Federacije, a sve u korist obnove potresene zgrade HGZ-a. Glavnina programa započela je sa Schnittkeovom Sonatom za violončelo i klavir, br. 1, u kojoj su na samome početku (Largo) savršenoj kadenci bili dodavani i/li suprostavljani melankolični durski i molski intervali, u svojevrsnom procesu ekstremnog uvećavanja. Neskriven Šostakovičev utjecaj ruski su glazbenici vrlo precizno naglasili u sljedećem Prestu, točnije, u odnosu rigoroznih kontrapunktskih linija u kojima je Schnittke nastavio eksperimentirati s tercnim oscilacijama iz uvoda. Sa sličnim idejama bio je prožet i ¨zastrašujući¨ klavirski slog koji je, opisno, s umanjenim akordima groteskno sugerirao na predstojeći sporohodni valcer. Posve ugođenom izvođačkom paru gotovo da je godila Schnittkeova opsjednutost malim jedinicama glazbenog izražavanja kao i osebujna hiperekspresivnost – uvećavanje, umanjivanje – te mučni intenzitet, nalik na onaj u Šostakovičevim teškim gudačkim recitativima. Neopisiv ukupni dojam ostao je netaknut i pri tumačenju podjednako zahtjevne Sonate za violončelo i klavir Sergeja Rahmanjinova, njegovog najpoznatijeg komornog djela, začudo lišenog boja pravoslavnih himni, ispunjenih tamjanom i opsesivnim ponavljanjima pojedinih nota, u duhu Ruske crkve koja je imala toliki utjecaj na skladateljev život. I ovdje se radilo o suprostavljanju – u osnovi polutonova i cijelih tonova, u mračnom Scherzu i u plamenom Finalu – odnosno o stanju autorovog srca i uma, netom nakon proživljenog živčanog sloma (1901). Vjerojatno najbolji ovogodišnji koncert jedva je završio, nakon bezbrojnih povrataka ruskih virtuoza na pozornicu, ovacija, glazbenih dodataka i dubokih naklona.
Ispred Zagrebačkih solista
Poticajno ozračje održalo se i sutradan, u subotu 15. svibnja od 20 sati na istome mjestu, tijekom šestog koncerta 67. sezone Zagrebačkih solista koji su ovoga puta ugostili uglednog talijanskog violončelista Enrica Dinda (1965). Naš apsolutno najbolji i najkonzistentniji komorni ansambl s lakoćom je stvorio ponajbolji mogući skupni zvuk koji je (u)krasio izvedbe Mozartovog sedmerostavačnog Divertimenta u F-duru, Br. 10, KV 247, Londronische Nachtmusik, i Haydnove četverostavačne Simfonije u F-duru, Br. 58, Hob.I.58, skladane otprilike u vrijeme nastanka Koncerta za violončelo u C-duru, Hob. VIIb/1, u kojem se, pak, potpuno istaknuo našoj publici poznati talijanski instrumentalist i dirigent. Od kritike prepoznat kao ¨umjetnik s izvanrednim tečnim zvukom i divnim talijanskim glasom¨ pokazao se upravo takvim i u Haydnovom koncertu, zasjenivši pritom, u najpozitivnijem smislu, uzorne Zagrebačke soliste. Zanosna međuigra ponovila se i u dodatku sastavljenom od popularnog stavka Labud iz Saint-Saënsovog Karnevala životinja i znalački oblikovanog Preludija iz Suite za violončelo br. 1 u G-duru, BWV 1007, Johanna Sebastiana Bacha (1675-1750). T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.