Desetljećima zatomljavana iz nepoznatih razloga, sve do četničke reprize od 1991. godine i proglašenjem zločinačke i velikosrpske SAO krajine. Na spomeniku jasno piše tko su to bili srpski ustanici i što su učinili. Pitam se stoga je stvarno ustanak masovno ubojstvo, zvjerstvo, masakr, je li to ustanak ili barbarstvo…., ustvrdio je i pobrao spontan pljesak više stotina sudionika komemoracije, JosipĐakić
Napisao: Viktor Huebner
Sedamdeset i šest godina iza stravičnoga zločina četnika – kanibala i barbara s istoka donjolapačkoga kraja nad 24-članom hrvatskom obitelji Ivezića, kako ih naziva proslavljeni policijski general Željko Sačić – Republika je Hrvatska odala je počast toj velikoj drugoratnoj žrtvi. Divljački smaknute i nedužne su Iveziće, među njima i malodobne, 27. srpnja 1941. četnici zloglasnoga Srba bacili su kod sela Brotnja u šumsku jamu Dabina vrha. U crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije u Borićevcu, tim je povodom uz izloženi lijes prekriven državnom zastavom održana misa zadušnica.Gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović, tvorac ideje o memorijalu hrvatskih mučenika ponad Krbavskoga polja i Hrvatskoga martirologija, u crkvenoj propovijedi i nad zajedničkim kršćanskim počivalištem kazao kako slavljenje „ustaničke puške“ u Srbu treba prekinuti, jer je duboko licemjerno prema hrvatskom narodu koji od 1918. trpi užasan teror velikosrbizma i četništva, odnosno zatiranja svega hrvatskog. Dim te „ustaničke puške“ osjećao se punih pola stoljeća komunističke protunarodne Jugoslavije, sve do početka agresivnog svesrbijanskoga rata. Odjeci te puške čuli su se još dugo na našim prostorima, sve do austrijskoga Bleiburga, na križnim putovima, Jazovkama, Golubnjačama, Barbarinim rovom i drugim stratištima Hrvata. Zato danas tražimo da se javno osudi zločinački učinak te „ustaničke puške“ u Srbu. Sudionici komemoracije potom su u ceremonijalnoj povorci ispratili lijes sa zemnim ostacima Ivezića do Dabina vrha, gdje su pripadnici počasne postrojbe HV-a hrvatski državni barjak predali državnom tajniku Ministarstva hrvatskih branitelja Ivanu Vukiću, a on je proslijedio članu obitelji Ivezića, Ivanu Pražetini.
Kršćansko počivalište na Dabinu vrhu
Gospodin Vukić, g. Pražetina i g. Frane Vrkljan otkrili su potom, uz „Lijepu Našu“, spomen-obilježje podno Dabina vrha i kraj teško opustošene crkve Rođenja BDM za četničke okupacije do „olujne“ 1995. Uslijedilo je potom dugotrajno smjenjivanje državnih, lokalnih i vojnih dužnosnika u polaganju vijenaca i cvijeća, te paljenju svijeća. Među ostalim, bliskih rođaka Ivezićevih, Josipa Đakića, pukovnika Igora Gojmerca iz GS OSRH, Jelene Pavičić Vukičević, Bandićeve zamjenice, zadarskoga i ličko-senjskoga zamjenika župana Šime Vickovića i Vice Nekića, gospićkoga gradonačelnika Karla Starčevića, donjolapačkoga zamjenika načelnika MireTomića i načelnice Gračaca Nataše Turbić. Od izaslanstava veteranskih udruga u odavanju počasti stradalima, uz vijence, cvijeće i svijeće, sudjelovala su ona Društva za obilježavanje stratišta i grobišta ratnih i poratnih žrtava sjeverne Hrvatske, na čelu s predsjednikom Franjom Talanom, predsjednikom središnjice „ Hrvatskoga domobrana“ Nikolom Matičićem, Hrvatskoga viktimološkoga društva Antom Beljom, predsjednikom sisačkoga Ogranka „hrvatskoga domobrana“ Josipom Frkovićem. Bili su među čelnicima Hrvatskoga križnoga puta i oni iz Osijeka, Počasnoga bleiburškoga voda i Udruge Macelj 1945.Pero Šola, Ivan Beljan, Damir Borovčak i u ime SABA RH bivši viši časnik JNA, te dragovoljac HV-a Stjepan Šafran. Među poznatim osobama, okružena svojim ratnim mupovskim specijalcima, zatekli smo i generala Željka Sačića, brigadira Stjepana Sučića, skupinu sisačkih dragovoljaca i istaknutih domoljuba poput Berislava Gmaza, Ivana Antolčića, Mišu Vlahinića, Ljupka Lipovca i Vinka Skenderovića.
Ustanak ili protuhrvatsko barbarstvo
U razgovoru s njima, na primjer, prof. Zvonimir Laktašić rodom iz časnoga Bobovca kod Sunje izrazio je opravdano nezadovoljstvo tekstom urezanom na spomen-obilježju, gdje se umjesto četnika spominju srpski ustanici. Kome li je i to ustupak dušmanima našega naroda? – upitao je rasrđeni poznavatelj hrvatske povijesti i branitelj zavičaja. Mnogobrojni novinari tiskanih i elektroničkih, te agencijskih medija pokušavali su od nazočnih državnih dužnosnika doznati zbog čega „srpski ustanici“ svoj tradicionalni nadnevak sjećanja na Drugi svjetski rat i početak čišćenja Hrvata sa svojih prostora ne obilježavaju 27. srpnja, ali sve ostalo na šutnji. Uz poneku kritičku primjedbu na račun predsjednika HDZ-a i Vlade, Andreja Plenkovića, koji zbog saborske većine gleda kroz prste Miloradu Pupavcu i cijeloj, antihrvatski „naštimanoj“ nacionalnoj manjini. Saborski zastupnik i dragovoljac Domovinskoga rata, Josip Đakić, ustvrdio je kako je pokopom nesretnih Ivezića nakon 76 godina na vidjelo izašla neporeciva povijesna istina, desetljećima zatomljavana iz nepoznatih razloga, sve do četničke reprize od 1991. godine i proglašenjem zločinačke i velikosrpske SAO krajine. Na spomeniku jasno piše tko su to bili srpski ustanici i što su učinili. Pitam se stoga je stvarno ustanak masovno ubojstvo, zvjerstvo, masakr, je li to ustanak ili barbarstvo…., ustvrdio je i pobrao spontan pljesak više stotina sudionika komemoracije, JosipĐakić. T
