Piše: Igor Koruga
Kao i život, glazba nikada nije bila razumljiva sama po sebi. Jer, nije niti njezin značaj često bio u pukoj prirodnosti, nego u onoj čaroliji koja je svako ljudsko biće mogla p(r)otresti, uzdrmati, otrgnuti od korijena, odnosno dovesti do bola i pomutnje, užasa i radosti, straha i sigurnosti, patnje i divote. Drugim riječima, glazba je oduvijek bila milost koju sam, vjerujem, poput svih svojih prethodnika, i ja svjesno prihvatio. Otada sam, u skladu sa svojim mogućnostima, voljko trpio i sav pripadajući teret nerazumijevanja, čuđenja, neprirodnosti i stranosti, koji se nerijetko suprostavljao mojim navikama. Nadam se da sam se do danas promijenio, da sam postao zreliji i promišljeniji, bezbrižniji i znatiželjniji, čak i u vremenu u kojem se uopće ne osjećam svojim i koje mi izvorno već odavno ne pripada. Čini mi se i to da sam počeo privaćati šire glazbene izazove kao zapletene životne situacije i rebuse, podvrgavati ih ozbiljnijem probiru i potrazi za krajnjim granicama razlučivosti i jasnoće. Naime, na taj sam način pokušao kritički sudjelovati i u ovogodišnjem izdanju Muzičkog Biennala Zagreb (MBZ-a), svakodnevno, ponekad i cjelodnevno, pogotovo u večernjim satima kada se prezentiraju najatraktivnije zanimljivosti iz svijeta suvremene kompozicije.
Nedostižan Ligeti
Večer je bila posebna i ovoga utorka, 18. travnja od 20 sati, u Laubi u kojoj se u suradnji Hrvatske radiotelevizije (HRT-a), MBZ-a i Hrvatskog društva skladatelja (HDS-a) osmislio sjajan koncert, ujedno i sedmi iz ciklusa Sfumato. Ondje je, dakle, Zbor HRT-a, pod ravnanjem Tomislava Fačinija i uz pomoć probranih solista, izvodio skladbe Györgyja Ligetija (1923-2006), Johna Cagea (1912-1992), Juga Markovića (1987), Uroša Rojka (1954), Sanje Drakulić (1963) i Velja Tormisa (1930-2017). Potanko organiziran redosljed bio je započet s Ligetijevom skladbom Lux aeterna, posljedicom prije napisanog Requiema u duhu ¨konačnosti¨ smrti u Drugom svjetskom ratu. No, za razliku od tamnog Requiema, Ligetijev epilog imao je dojam svjetla, nade u uskrsnuće, ukorak s tekstom preuzetim iz pričesne antifone Mise za mrtve, ali i sa svojevrsnom glazbom ¨iz daljine¨ (¨wie aus der Ferne¨), strogo oblikovanom i strukturiranom. Podijeljen na 16 dionica, zbor je kirurški precizno stvarao ¨zamagljene¨ guste klastere zvuka koji su se međusobno nadovezivali, mijenjali i u tom smislu relativizirali jasnoću samih molitvenih riječi. Isti su šezdesetih godina prošloga stoljeća do te mjere oduševili redatelja Stanleyja Kubricka (1928-1999) da ih je uvrstio u svoj kultni film 2001: Odiseja u svemiru. Nedostižnoj Ligetijevoj kompoziciji najviše se približila Tormisova skladba Raua needmine / Kletva nad željezom za tenor, bas, mješoviti zbor i šamanski bubanj u kojoj su se uz Zbor HRT-a istaknuli tenor Želimir Panić, bas Vjekoslav Hudeček i bubnjar Francesco Mazzoleni. Stalnim šamanskim impulsom i hipnotičkom glazbom estonski je skladatelj odlično povezao svoje moderne sunarodnjake s drevnom pretkršćanskom (šamanskom) kulturom koju su, navodno, prakticirali prijašnji baltički Finci.
Igra s Nazorovim Cvrčkom
Isprekidane, pak, i često nedovršene stihove petorice pjesnika iz Prvog svjetskog rata moglo se razaznati unutar Markovićeve skladbe Five Traces, predstavljene i na prošlogodišnjoj, 47. Samoborskoj glazbenoj jeseni, dok je s istim ratom u suodnosu bilo i revidirano (2017) Rojkovo Ognjeno morje, s uglazbljenim tekstom dopisnice vojnika Alojza Praprotnika koja je 1915. izbjegla vojnu cenzuru, budući da je Bovec bio napisan s malim počenim slovom (!). Opće oduševljenje izazavao je (i) praizvedeni Cvrčak, za mješoviti zbor Sanje Drakulić, u kojem se skladateljica vrlo vješto i duhovito poigrala s onomatopejskim Nazorovim tekstom, a razvidno bunilo četverodjelna ¨glazbena ludorija¨, imenovana kao Living room music za kvartet udaraljkaša i govornika s dijelovima To Begin, Story, Melody i End, u kojoj su se udaraljkaši (Francesco Mazzoleni, Filip Merčep, Fran Krsto Šercar i Tomislav Fačini) svojski namučili s (umjetničkim) izvođenjem trivijalnih ritmičkih obrazaca (kuckanja s prstima i šakama po običnom drvenom stolu), krnjih instrumentalnih melodija i četveroglasnog (iz)govora pjesme Gertrude Stein (1874-1946), The World is Round. Sa svime time, možda opsjednut s neugodnom dosadom, dekadentnom publikom i stvaralačkom prisilom, zacijelo se na neki čudan način poigrao, po mišljenju mnogih, najprecijenjeniji skladatelj svih vremena – John Cage. Tome u prilog išao je i spontani odgovor većeg dijela publike koji je, čak i nakon četvrtog djela (End), naprosto zaboravio pljeskati. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.