KORUGA: PRVA POBJEDA ZAGREBAČKIH SOLISTA U 67. SEZONI

KORUGA: PRVA POBJEDA ZAGREBAČKIH SOLISTA U 67. SEZONI

21. listopada, 2020.
Print Friendly, PDF & Email

Piše: Igor Koruga

Uravnotežena procjena vrlina i nedostataka bilo kojeg glazbenog djela oduvijek je bila pitanje pojedinačnog poimanja. Izbor onih koji su štovali složenost i intelektualnu dubinu najčešće je bio oprečan izboru onih koji su ljubili skladbe temeljene na lirici i zanosu. Sa sličnim žarom u mišljenju su se razilazili i poklonici melodije i harmonije, nerijetko zagovornici Mozartovih i Bachovih praktičnih (skladateljskih) načela od kojih, razumljivo, niti jedan od ove dvojice, unatoč epohalnim promjenama, nikada nije odustao. Osim toga, sami su skladatelji često robovali koječemu već, pa su zbog nezahvalnih životnih okolnosti često zapadali u pretjeranu elegičnost, sentimentalnu sladunjavost, ili, pak, u puku salonsku dekorativnost, dakako nauštrb onog bitnog. Samo najbolji spretno su se i brzo vraćali ravnovjesju sadržaja i oblika, konciznosti, živosti i svježini, to jest svemu onome što je, primjerice, obilježavalo glazbu (pret)klasike i baroka. Njihove skladbe bile su, to je vrlo izvjesno, osmišljavane unaprijed i prije prve napisane note uobličavane u nizove britkih improvizacija/provedbi i isplaniranih iluzija, koji su se u svakoj idućuj interpretaciji činili sve nestvarnijima.

Uvertira u san

Zvučno, dakle, opisati svoje najskrovitije misli i vizije u najtežem, ali i najzahvalnijem (glazbeno) umjetničkom obliku bili su kadri i skladatelji poput Felixa Mendelssohna Bartholdyja (1809-1847), Richarda Straussa (1864-1949) i Ludwiga van Beethovena (1770-1827), čija smo odabrana djela mogli čuti ove subote, 12. listopada od 20 sati, u Hrvatskom glazbenom zavodu tijekom prvog koncerta 67. sezone Zagrebačkih solista 2020/2021. Preciznije, radilo se o Mendelssohnovoj Uvertiri u San ljetne noći, Op. 21, o Straussove Četiri posljednje pjesme, Op. posth, za sopran i gudače te o Beethovenovoj Simfoniji u c-molu, br. 5, Op. 67, odnosno o vrsnim obradama za gudače koje je za tu večer pripremio Sreten Krstić, koncertni majstor Zagrebačkih solista. Iznimno lijepu Uvertiru, nadahnutu obiteljskim čitanjem Shakespeareove drame u prijevodu Mendelssohnovog daljeg rođaka Augusta Wilhelma Schlegela, umješno su portretirali zagrebački gudači, izvana omeđeni neopisivom zvučnom aurom kontrabasa Marija Ivelje, a iznutra lepršavo umreženim viol(in)skim linijama, ili zvučnim freskama vrtoglavih sila i bića, vojvodinog lovačkog roga i Vratilove transformacije iz čovjeka u magarca.

Dirljivo do sudbinskog pitanja

Mendelssohnov orkestralni kolorit uskoro se dinamički suzio u rapsodičnim suzvučjima Straussovog nedovršenog djela koje je, navodno, trebalo sadržavati pet pjesama; negdje se spominje i to da je skladatelj petu pjesmu darovao češkoj pjevačici Mariji Jeritzi. U tim pjesmama Strauss se vratio glazbenom izrazu dezintegriranog romantizma uz kojeg je skladateljski sazrio, dok je kao lilterarni predložak koristio pjesme ondašnjih velikana njemačke književnosti Josepha von Eichendorffa (Im Abendrot) i nobelovca Hermanna Hessea. U sveukupno perfektnoj i suzdržanoj izvedbi – kako to i priliči glazbenom ozračju kraja ljeta, tužnog i pokislog vrta, tišine sastanka sa svojim krajem i odlaska na počinak – solistički se iskazala vodeća hrvatsko-slovenska sopranistica Martina Zadro, ugledna umjetnica i pedagoginja koja je već neko vrijeme kontinuirano prisutna na domaćoj i međunarodnoj opernoj sceni. Posljednja pjesma bila je okončana s osobitom dirljivošću uz pomoć koje je Strauss došao do sudbinskog pitanja: ¨ist dies etwa der Tod? (Je li ovo možda smrt?)¨

Pobjeda Zagrebačkih solista

Kulminacija koncerta nije se dogodila u završnom tumačenju Beethovenove Simfonije u c-molu, kao što je to vjerojatno bilo planirano. No, tome nisu pridonijeli iznimno raspoloženi i svestrani gudači, već, po mome sudu, gusti redci partiture s poznatom uvodnom gestom koja je, poput cijele simfonije i nakon uvodnih djela Mendelssohna i Straussa, pretjerano simbolizirala utjelovljenje Beethovenovog prkosa prema svemu i svačemu. Uzdignuta fraza (c-mola) u svim je oblicima uvodnoga stavka bila svakako zanimljiva, ali i suviše usmjerena prema, kako rekoh, prikazu Beethovenovog hirovitog romantizma. Ništa bolja situacija nije bila i ona vezana uz siloviti, pomno razrađeni finale (Allegro) s Presto codom koja je do konačnog završetka došla s više od pedeset fortissimo taktova čistog C-dura. Jedan od Beethovenovih biografa, Jan Swafford, napisao je da je ta ekstaza značila ¨osobni krik pobjede¨; sile svjetlosti nad tamom, ili, za nas konkretnije, Zagrebačkih solista nad već proključalom partiturom. Kako bilo, koncert je u potpunosti uspio ispuniti svačija očekivanja, ali i, nakon prijenosa na Trećem, ohrabriti sve ljubitelje komorne glazbe na dolazak u HGZ gdje će pod gudalima Zagrebačkih solista, već 21. studenog, niknuti legendarna Papandopulova Sinfonietta. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<