Piše: Igor Koruga
Od dvadeset i sedam sezona gornjogradskih ljetnih glazbenih večeri u organizaciji Scene Amadeo, malotko je nastupio u posljednjih deset za redom, i to bez izuzetka. Malotko, ili možda nitko osim našeg najšire poznatog i proslavljenog pijanističkog genija Aljoše Jurinića (1989) koji je, naime, jedan od rijetkih svjetskih umjetnika koji se na sve pozive skromne i ambiciozne kazališno-glazbene klupske scene odazvao po nekoj svojoj unutarnjoj vođici, ne zapostavljajući pritom obitelj u Zagrebu i brojne obveze prema sve ukalupljenijem poslovnom svijetu (umjetnosti) koji si, pak, jedino uz pomoć krutih obrazaca može umisliti da se neprestano širi i razvija.
Mogućnost slušnog modeliranja
Jurinić je dakle nastupio u utorak, 8. rujna od 21 sat u Atriju Hrvatskog prirodoslovnog muzeja u Demetrovoj 1, umjesto unaprijed najavljenog domaćeg mariachi sastava Los Caballeros, sa svojim aktualnim ovogodišnjim programom kojeg je u nedjelju, 30. kolovoza, predstavio u županjskom Pastoralnom centru bl. Alojzija Stepinca, a u srpnju ove godine i u Atriju Klovićevih dvora, u sklopu tradicionalnih Večeri na Griču. Poredak i izbor skladbi sigurno jest bio bitan, kao i poslovična informativna i duhovita moderacija, no slobodno ću reći da je od svega najzanimljiviji bio poseban dojam kojeg je Jurinić uspio prenijeti svojoj vjernoj publici (i) ovoga puta. Razumije se da je za takvošto bio preduvjet kvalitetan zvuk i prostorna akustika atrija koju je organizator poboljšao s diskretnim i vrlo profesionalnim ozvučenjem instrumenta, ali i Jurinićeva najviša izvođačka sprema ispod koje se nije smjelo ići, a sve kako bi publika imala mogućnost utonuća u svojevrsno slušno modeliranje, po mogućnosti bez izvjesnog ograničenja. Pokušat ću stoga opisati vlastito iskustvo, jer mi je ono, poznato i razjašnjeno, jedino preostalo.
Dodatni ukrasi izvornih zapisa
Ukratko, radilo se o skladbama Petra Iljiča Čajkovskog (1840-1893), Fanny Hensel Mendelssohn (1805-1847), Ludwiga van Beethovena (1770-1827) i Frédérica Chopina (1810-1849), koje su od pijanista zahtjevale alkemičarske vještine, a u čijim je besprijekornim partiturama, tijekom nedvojbeno opsežnih priprema, Jurinić pronašao neke nove muzičke izražajnosti, blago nijansirana nova raspoloženja i svježe, decentne geste. Njegove vješto oblikovane fraze i akordi u svim su mogućim registrima otkrivali nesvakidašnje emotivne uzorke, deskriptivne metafore i momente koji su se, suptilno distancirani, ili sjedinjeni sa izvornim zapisima, nametali kao dodatni ukrasi. Ponekad se doduše činilo da se Jurinić, ponesen tumačenjem Beethovenove Sonate br. 13 u Es-duru, op. 27, br. 1, obilježene povezanim stavcima i naglašenim nizovima dijalektičkih emocija, gotovo osamio na pozornici, no u konačnici se sve svelo na kontroliranu interpretativnu nedvosmislenost i igru s publikom od koje se nije odstupalo.
Interakcija s pijanistom
Izuzev Beethovenove sonate, bili su opisani i uspoređeni istoimeni stavci Lipnja, iz Čajkovskijevog ciklusa Godišnja doba, op. 37a, te iz ciklusa Das Jahr Fanny Hensel, kao i Chopinov Nokturno u b-molu, op-9, br.1, i Poloneza u As-duru, op. 53, u kojima je kao i prije svatko od posjetitelja mogao osjetiti narativan smjer, i/li barem djelomičnu interakciju s pijanistom u sugestivnom slikanju intrigantnih i spontano uravnoteženih ¨stranputica¨. Intimno i vedro raspoloženje pogodovalo je i pompoznijem nastavku u kojem je Jurinić silovito, pročišćeno i zdušno odsvirao poznate plesne Chopinove numere i na taj način začino svoj deseti obljetnički nastup na Sceni Amadeo. Njegova strast i neopisiva ljubav prema glazbi osjetila se i tada, u besprijekornom baratanju zamršenim pasažima Chopinovog Andante spianata i Velike briljantne poloneze, op. 22, u najavljenom dijelu recitala, a potom i Poloneze u As-duru, op. 53, ¨Herojske¨, te Nokturna u b-molu, op. 9, br. 1, u iznuđenom dodatku. T
