Piše: Mladen Pavković
Svake godine svjedočimo dodjeli Nobelovih nagrada u nekoliko ključnih područja, no hrvatskih imena u tim krugovima već desetljećima nema. Kao da smo se unaprijed i bez borbe oprostili od ovog najvišeg svjetskog priznanja. Činjenica je da imamo uistinu značajne, vrijedne i briljantne ljude, od kojih je netko sigurno zaslužio biti barem u najužem izboru. Pa zašto nas onda nema ni u široj konkurenciji?
Lijevi krugovi
Razlog je, nažalost, vrlo jednostavan i duboko ukorijenjen u našem mentalitetu. Prije svega, zbog poslovične hrvatske zavisti, jala i zlobe, nitko nikoga ozbiljno i organizirano ni ne predlaže. A kako će itko dobiti priznanje ako ga vlastita sredina ignorira?
Za uspjeh na globalnoj sceni nije dovoljno samo formalno poslati nečije ime. Potrebno je lobirati, urgirati, graditi mrežu potpore i tražiti saveznike na međunarodnoj razini koji će poduprijeti naše kandidate. No, Hrvati, vjerni svom sindromu „neka susjedu crkne krava”, radije će prešutjeti tuđi uspjeh nego uložiti trud da se netko izmili iznad prosjeka.
A imamo itekako značajne pojedince, od književnosti, slikarstva i kiparstva, glazbe, filma i znanosti do politike i zdravstva. Primjerice, osoba koja je diplomatskim putem zaustavila rat i bez ispaljenog metka mirno reintegrirala Vukovar u sastav matice Hrvatske, time je spasila tisuće ljudskih života. Ako to nije postignuće dostojno Nobelove nagrade za mir, što onda jest? Naši su pojedini pisci, poput Ivana Aralice, u samom vrhu europske književnosti, a imamo i sjajne akademike čiji rad ostaje neprepoznat.
Umjesto da država i institucije stanu iza svojih najboljih ljudi, na sceni imamo apsurdnu situaciju koja se preslikava i na druga međunarodna priznanja. Prolaze uglavnom samo oni s lijeve političke scene. Oni se međusobno podupiru i sami sebi dodjeljuju nagrade, a istinski nacionalni doprinosi ostaju gurnuti u stranu. Vlastita zloba i politička podobnost važnije su nam od nacionalnog ponosa i izvrsnosti, pa ćemo Nobelovu nagradu i dalje gledati samo na televiziji.
Hrvatska nije region
Trideset i pet godina nakon raspada Jugoslavije svjedočimo sramotnom i agresivnom jezičnom oblikovanju u državnim medijima i javnom prostoru, gdje se suverene i krvavo izborene države ustrajno brišu s mape, a nametljivo se gura magloviti, politički iritantni izraz zvan „region“. Hrvatska nije u nikakvom „regionu“ niti je dio nekakve bezoblične balkanske mase, već je samostalna država, članica Europske unije i NATO-a, koja ima svoje ime, svoje granice i svoj ustavni identitet. Ovaj jezični teror nametnut je od strane bruxelleskog činovništva kojem je lakše države pakirati u problematične pakete, korporativnih profitera kojima su granice preuske za zaradu, te neizliječene kulturne elite koja nikada mentalno nije izašla iz okvira propale federacije pa kroz „region“ simulira njezino postojanje. Riječi nisu neutralne, one oblikuju svijest, a inzistiranje na ovom pojmu svjestan je pokušaj relativizacije državnog suvereniteta i brisanja povijesnih činjenica. Sličnu su bitku vodile i baltičke države, koje su pod cijenu diplomatskih sukoba odbile zapadno uguravanje u „postsovjetsku regiju“ i izborile se za status Sjeverne Europe, kao što su se Poljska i Češka izborile za pojam Srednje Europe, odbacujući nametnutu komunističku etiketu istoka. Vrijeme je da se medijski prostor očisti od ovog štetnog političkog taloga, da se prestane s kukavičkim skrivanjem iza uljepšanih naziva i da se susjedne države počnu nazivati njihovim pravim, ustavnim imenima, a Hrvatska postavi tamo gdje povijesno, kulturno i civilizacijski pripada – u Srednju Europu i Sredozemlje. T
