Piše: Igor Koruga
Vjerujem da nikada nisam niti jedan svoj osvrt započeo s opisom završnog glazbenog dodatka, što je u neku ruku i logično. Međutim, nakon Haydnove glazbe – koja je u dodatku prvog ovosezonskog cjelovečernjeg koncerta Zagrebačkog kvarteta donijela posebne zvukove života, u kojima možda nije bilo pretjeranih misli, ali je iz njih iskrio vedar predosjećaj koji je publiku doveo do drhtavog stanja radosti – nisam mogao drugačije. U tom času izvodio se Adagio u Es-duru iz Haydnovog prvog Gudačkog kvarteta u B-duru, op. 1, br. 1, Hob.III:1, taj središnji, gravitacijski stavak s dugom kantilenom u prvoj violini i pulsirajućom pratnjom ostatka gudača, sve do (i nakon) rubno postavljenog ritornella sa sporim harmonijama, i to s takvom nježnošću i pažnjom prema svakom solističkom tonu da je bilo teško ne zatvoriti oči i uzaći prema gore.
Pregršt violinskih dionica
Slično je bilo i s ostatkom programa kojega su za koncert održan u subotu, 21. rujna 2024. godine, od 20 sati u Velikoj dvorani zagrebačkog Novinarskog doma, priredili nepromijenjeni članovi Zagrebačkog kvarteta: violinisti Martin Krpan (I) i Davor Philips (II), violist Hrvoje Philips i violončelist Martin Jordan. Iz Haydnova vremena, ali s ovih prostora, na samome početku bio je predstavljen Ivan Mane Jarnović (Giovanni Giornovichi, 1747-1804), odnosno njegov Prvi koncertantni kvartet u F-duru, ili trostavačno djelo prožeto melodioznošću, nepomućenom vedrinom, salonskim sjajem i veseljem galantnoga razdoblja u kojem je daroviti Dubrovčanin proveo svoj žustri životni vijek. Niti u toj glazbi nije bilo osobite dubine i izvanglazbenih promišljanja, ali je bilo pregršt virtuoznih violinskih dionica (u kojima je briljirao Martin Krpan) te pitke glazbe s elementima francuskog rokokoa i Mozartove ostavštine koju je Jarnović natprosječno cijenio.
U mrtvačkom plesu
Pitkost se teže mogla povezati sa sljedećim Četvrtim gudačkim kvartetom u D-duru, op. 83, velikog ruskog skladatelja i pijanista Dmitrija Šostakoviča (1906-1975), značajnim djelom prikrivene tuge, sveobuhvatne glazbene drame s djelomično židovskim naglaskom i ondje (IV – Allegretto) bogatim izvorom podtekstova koje bi (i) kremljolozi novoga doba mogli na svoj način dešifrirati. S užurbanošću koja je dolazila i od nemirne predanosti, zagrebački su gudači kročili kroz gusti Šostakovičev rukopis ispunjen disonantnim kaosom, egzotikom istočnjačkog okusa (I – Allegretto), nostalgičnim plesom (Andantino), pokretljivošću i tonskim dvosmislenostima (Allegretto – attacaa) koje su bile prisutne i u završnoj nasilnoj jadikovki, to jest, u vrištećem mrtvačkom plesu (IV – Allegretto). U tom posljednjem, maestralnom stavku bilo je i nedvosmislenosti, ponajprije u vezi s napetim odlomcima i židovskim motivima, plačućom violinom i strogim ritmom toptanja nogu koje su, pak, u nezaboravnoj mješavini ushićenja i grotesknog užasa, bile prisiljene plesati nad vlastitim (novo)iskopanim treblinškim grobovima. U kodi zato gotovo da nije bilo zbivanja, a kvartet se završio sućutnom tišinom.
Virtuozni Martin Krpan
Kratka stanka bila je nakon svega nužna kao rijetko kada, a posebno uoči četverostavačnog Gudačkog kvarteta u F-duru, francuskog pijanista, dirigenta i skladatelja švicarsko-belgijskog podrijetla, Mauricea Ravela (1875-1937). I ovdje je zablistao virtuozni Martin Krpan, od samoga početka, centrirajući svu svoju snagu u pojedine tonove dviju uvodnih tema prvoga stavka (Allegro moderato – très doux), u njihovo delikatno, organsko nicanje i povlačenje, sve do završnog šapta. U kontrastu s prvim, bio je drugi stavak (Assez vif – très rythmé), dobrim dijelom hrskav, nestašan i poletan, osim u sredini u kojoj se usporio, u postojanoj melankoliji i dobrom ukusu. Uslijedio je i najmanje tradicionalan, najsloženiji i najdulji treći stavak (Très lent) u kojem su violine prepustile vodeće uloge violi i violončelu, u rasponu od udaljenih, dramatičnih, tmurnih, čak i tromih dijelova do vedrih i energičnih, u osnovi poznatih iz prvog stavka. Dovoljno poznatog, ali i novog materijala zbilo se na koncu u uzbudljivom finalu (Vif et agité) koje je sa svojim tripletima i fraziranjima, bez izravnih citata, tek podsjećalo na Debussyjev kvartet. A kad je glazba prestala i kad se strast u svima slegnula, počeo je pljesak, vremenom sve gromoglasniji, uoči poklonjenog nastavka kakvog je zbilja malo tko očekivao. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.