Piše: Igor Koruga
Dvostruki osvajač diskografske nagrade ¨ECHO¨ i proslavljeni španjolski oboist, Ramón Ortega Quero (1988), koji je već surađivao s legendarnim dirigentima kao što su Riccardo Muti, Herbert Blomstedt, Sir Colin Davis, John Eliot Gardiner, Daniel Baremboim, Nikolaus Harnoncourt, Bernhard Haitnik i Sir Simon Rattle, bio je možda najugledniji gostujući solist u dosadašnjem dijelu obljetničke, 70. sezone Zagrebačkih solista 2023/2024. Lišen afektacije, osobine koja je većini baroknih skladatelja bila posve strana, a kao čovjek s nevjerojatno jasnim, skladnim i cjelovitim unutarnjim svijetom, uspio je na najbolji mogući način iznijeti vrlo zahtjevne solističke dionice Koncerta za obou u d-molu, op. 9, br.2, Tomasa Albinonija (1671-1750), i Koncerta za obou, gudače i continuo u d-molu, S D935, Alessandra Marcella (1673-1747).
Dojam krupnog plana
Dva naizgled slična djela, barem iz tog razloga što su bila napisana u svega nekoliko godina talijanskog baroka, odisala su zapravo različitim ugođajima. Naime, dok je Albinoni svoju solističku, neovisnu dionicu izjednačio s ljudskim glasom, postavivši ju kao koncertnu ariju obuhvaćenu komornom pratnjom, Marcello je, kao amaterski glazbenik i vrsni matematičar, u svom najpoznatijem i najizvođenijem djelu oboi dao strože određeni, instrumentalni (violinistički) solistički status. Ustvari, Marcellov je koncert postao antologijski tek nakon Bachove transkripcije za čembalo, zbrke s potpisivanjem Vivaldija, izvornim tonalitetima (c-mol, d-mol) i sa samim autorstvom, pa današnja izvođačka praksa poštuje dvije inačice Koncerta: u d-molu, s uključenom Bachovom preradom, i u c-molu, s (izvornim) revidiranim gudačkim dionicama. Ortega Quero odabrao je prvu, i to ne bez razloga, jer je upravo ona posebno istaknula mekanu, fleksibilnu i izražajnu zvučnu boju njegove oboe, približniju (i) za tumačenje Bachovih Sonata za obou koje je Španjolac apsolvirao i snimio prije nepunih deset godina. Dojam njegovog solističkog krupnog plana virtuozno su pojačali Zagrebački solisti i njihova uzorna basso continuo sekcija (čembalist Franjo Bilić, kontrabasist Antal Papp te violončelisti Vid Veljak i Luka Galuf), ugođena ukorak s glazbenim preferencijama kasnijeg baroka (i pretklasike) kao i s ukusom publike koja je za više nego izdašan aplauz bila nagrađena sa solističkom (oboističkom) izvedbom Bachove Bourrée Anglaise iz Partite u a-molu za solo flautu, BWV 1013.
Tuge i vedrine
U tom uvodnom, baroknom dijelu večeri uspješno se protumačio i Concerto grosso u c-molu, op. 1, br. 2, Pietra Locatellija (1695-1764), skladatelja poznatijeg po zbirci od 12 violinskih koncerata s 24 capriccia za solo violinu u rubnim stavcima, striktno gudački, s odlomcima podijeljenim između concertino (2-4 glazbenika) i ripieno (ostatak ansambla) skupina. Gudači su blistali i u drugom, kasno-romantičarskom dijelu večeri u kojem su se izvodile sljedeće skladbe: Talijanska serenada za gudački orkestar Huga Wolfa (1860-1903), Krizanteme, ili melodijski obrasci iz opere Manon Lescaut, Giacoma Puccinija (1858-1924), te Stare pjesme i plesovi, br. 3, Ottorina Respighija (1879-1936). Vrhunska ugođenost i čistoća tona obaju krila Zagrebačkih solista bila je presudna i u živom, plastičnom zvučnom slikanju bezbrižne uzavrelosti Wolfove serenade, rastuće Puccinijeve tuge u duetu tragičnih ljubavnika (Manon Lescaut i Chevaliera Renata Des Grieuxa), ali i vedrine u Respighijevim Starim pjesmama i plesovima koje je na prijelazu u 20. stoljeće, u duhu talijanskih i francuskih skladbi iz 16. i 17. stoljeća, transkribirao talijanski muzikolog Oscar Chilesotti. U tom tonu potonja je trostavačna (Respighijeva) suita donijela ljupku melodiju nepoznatog autora (Italiana), glazbeni sadržaj iz skladbe La Cesarina Santina Garsija da Parme (galliarda), dojam suite unutar suite (Dvorske arije), pastoralni ugođaj Spagnolette (Siciliana) i varijacijske dijelove iz skladbe Capricci armonici, Lodovica Roncallija (Passacaglia). Pa je, nakon svega doživljenog, bilo logično zapitati se može li ¨karizmatični ansambl svjetske klase koji je ispisao najljepše stranice hrvatske umjetničke glazbe¨, već na svom idućem koncertu u Velikom Lisinskom, na kojem će unutar ciklusa Lisinski subotom 24. veljače 2024. od 19:30 sati ugostiti svjetsku violinističku i violističku zvijezdu litavskog i židovskog porijekla Juliana Rachlina (1974), izvesti nešto više i bolje, ili možda dosegnuti više onih nepredvidljivih trenutaka u kojima, po običaju – (ne)očekivano, sve odjednom krene neplanirano uvis. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.