Piše: Igor Koruga
Mala smo zemlja, s nedovoljno novca za kulturu, ili vještina za upravljanje njime, pa smo u pogledu sustavnijeg njegovanja glazbene ostavštine prečesto ovisni o interesu većih zapadno-europskih izdavača, zainteresiranih za istinske, još neobjavljene umjetničke dragulje s ruba njihova negdašnjeg carstva. Štoviše, početak kakvegod suradnje s tako moćnim izdavačima u pravilu zahtijeva veliku disciplinu promicanja, uvjeravanja i razotkrivanja nepoznatih i zaboravljenih djela kakvom su se unazad nekoliko godina bavili muzikolog Davor Merkaš, u nastojanju očuvanja opusa Dore Pejačević i Borisa Papandopula, te bas-bariton Krešimir Stražanac i pijanist Krešimir Starčević, u procesu otkrivanja i zvučnog zapisivanja neprocjenjive ostavštine Blagoja Berse i Vatroslava Lisinskog. S nedavno dovršenim dvostrukim albumom Bersinih popijevki (HC24048) potonja su dvojica sjajno započela suradnju sa štutgartskim izdavačkim divom, Hänssler Classicom, koji je zbiljsku svjetsku slavu stekao s objavljivanjem višestruko nagrađivanog, cjelovitog opusa Johanna Sebastiana Bacha, na čak 172 CD-a (CD Set No. 98.620), da bi se potom sami Njemci, zadovoljni uspjehom, zainteresirali i za njihov sljedeći nesvakidašnji rad. Nije se dugo čekalo kako bi se skupilo svih osamnaest njemačkih popijevki našeg znamenitog skladatelja Vatroslava Lisinskog (1819-1854), ili Ignaca Fuchsa rođenog u obitelji njemačko-židovskog podrijetla, to jest, na njihovo uvježbavanje i virtuozno snimanje u HRT-ovom studiju Zvonimira Bajsića. Ovih dana se dočekalo i fizičko izdanje albuma Vatroslav Lisinski – Deutsche Lieder / German Songs (HC25063), ali i živo predstavljanje na odlično posjećenom zagrebačkom koncertu održanom ovoga utorka, 20. listopada od 20 sati u Maloj dvorani Vatroslav Lisinski, u okviru ciklusa HDGU-a Glazbeni umjetnici Zagrebu 2026./2027.
Osjećaji za međuigru
Atraktivnosti nastupa nedvojbeno su pridonijele i duhovite crtice sa snimanja i uvježbavanja koje je Stražanac, između pojedinih skladbi i tijekom kratkog razgovora s moderatoricom dr. sc. Jelenom Knešaurek Carić, spontano iznosio. No, svakako, ono najbolje bilo je povezano s uzornim tumačenjem dvanaest pomno odabranih Lisinskijevih popijevki. Ukupno uzevši, Stražanac je pjevao transparentnim, izuzetno kontroliranim glasom, dikcija mu je bila bezgrešna i nenarušena naglascima, a interpretacija vrlo scenična, duboko proživljena te po potrebi i suzdržana, bez suvišnih ukrasa nauštrb suptilni(ji)h pjesničkih sadržaja. S druge strane, ili usto, Starčević se u cijelu priču uklopio natprosješčno gipko i muzikalno, sa svojevrsnim vitkim i kristalno čistim, vokalnim klavirskim slogom s kojim je čak i kroz najzahtjevnije suglasne dijelove prolazio s nemjerljivom lakoćom. Stekao se dakle opći dojam istančanih osjećaja za međuigru, presudnih za narativni i glazbeni tijek odista perfektno skladanih pjesama.
Izvorni jezik
Nemala uloga u cijeloj predstavi bila je pridodana i projekcijskom platnu s kojeg su se bez napora mogla iščitavati različita raspoloženja u pjesmi Poruka (Die Botschaft), duboke emocije u Ljubavi i daljini (Liebe und Ferne), Najgorčoj riječi (Das herbste Wort) i Prosjaku, rubovi očaja u Oproštajnoj pjesmi (Abschiedslied), nade u Iseljeniku (Vystěhovanec), empatije u Utočištu (Der Zufluchtsort) i Slijepom ribaru (Der Blinde Fischer), divljenja u Proljetnim vjetrovima (And die Frühlingswinde) te neizravne mudrosti u potonjem Ribaru. Izvorni hrvatski jezik bio je dakle, osim u Prosjaku i Ribaru, zastupljen i u dva trija gdje su se predstavila i dva vrsna gosta: violončelist Smiljan Mrčela i violinistica Đana Kahriman. Oni su pak na početku i kraju fiktivnih triptiha, u Tuzi (na stihove Petra Preradovića), za glas, violončelo i klavir, te Sonetu (na stihove Stanka Vraza), za glas, violinu i klavir, uspjeli dodatno upotpuniti harmonije i melodije, odnosno stvoriti kompleksne slojeve, zasićene tjeskobom, ushićenjem i/li pompoznošću. I nakon svega, mogao je doći samo kraj kojega jamačno nitko nije priželjkivao, pa su se u tom smislu vedri i raspoloženi umjetnici publici odužili revnosnom interpretacijom legendarnog žanrovskog remek-djela: Shubertove popijevke An die Musik, br. 4, D. 547, iz čuvene zbirke 4 Lieder, op. 88. T
