Piše: Igor Koruga
Prema mjerilu generacijske pripadnosti Vjekoslav Nježić (1973) se smatra suvremenim hrvatskim skladateljem srednje generacije, bogate uglednim imenima (Srećko Bradić, Dalibor Bukvić, Frano Đurović, Olja Jelaska, Krešimir Seletković, Viktorija Čop) i skladateljskim estetikama. Iako, baš promatran u tom krugu, ne bi se reklo da potiče izravniju usporedbu ni sa kim, osim po obrazovanju na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji u klasi Stanka Horvata (1930-2006), usavršavanju u inozemstvu, na Fakultetu za umjetnost, medije i tehnologiju u nizozemskom Hilversumu, pedagoškom radu i vrijednim nagradama koje su mnogi drugi, tijekom godina, također zaslužili, ili dočekali. Zajedništvu s većinom prkosi i njegov prirodni prijezir prema pojmu karijere, koja uključuje diktat stalnog napretka, angažman oko životopisa, kritika i programa te sklonost promašenim avangardnim, već u samom nastanku passé projektima, a isključuje većinu presudnog za svijetli, topli i privilegirani umjetnički život. Ukratko, Nježića je najbolje prihvatiti kao vjerodostojnog osobenjaka, u najboljem smislu te riječi, čiji je (ne)svjesni poriv oduvijek bio u strogoj korelaciji s jasnim, čitkim, logičnim i lijepo sročenim glazbenim rukopisom, u skladu s instrumentalnim zahtjevima, izazovima sve moćnije elektronike, koreografijama i drugim (samo)nametnutim, čvrstim okvirima.
Springtime, Stringtime i Septet
Takvom mu je, ususret njegovom skorašnjem pedesetom rođendanu, ovoga utorka, 13. lipnja 2023. godine od 20 sati u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, bio organiziran i velebni koncert, iz ciklusa autorskih večeri Hrvatskog društva skladatelja, s našim najuglednijim solistima i ansamblima, poput Cantus ansambla (za suvremenu glazbu) pod vodstvom maestra Berislava Šipuša i Zagrebačkog kvarteta saksofona. Produkcijski moćan, nastup je sadržavao četiri probrana Nježićeva djela, napisana u posljednjih dvadesetak godina, i, naposljetku, jednu vrlo upečatljivu praizvedbu. Dvostavačna, davno nagrađena uspješnica Springtime (prvotno Stringtime) za violinu i violončelo (1995) omogućila je, pak, na samome početku večeri violinistu Ivanu Novincu i violončelistu Janku Frankoviću ogled njihovih tehničkih i interpretativnih vještina, instrumentalna preplitanja i pretapanja koja su se gotovo sjedinila u završnim, vrlo bliskim registrima. Slijedio je Septet (2013), za sedam glazbenika (flautista, klarinetista, trombonista, klavirista, udaraljkaša, violista i kontrabasista), napisan za 27. Muzički biennale Zagreb 2013. godine, u kojem su se nizali solo nastupi pojedinih instrumentalista, započeti i međusobno odijeljeni udar(c)ima marimbe. Putem solističkih dionica flaute i klarineta, povremeno se kretao i kontrabas, uparen s violom, te trombon, uparen s klavirom, da bi vrhunac gotovo kanonskih pomaka kombiniranih instrumenata (i udaraljki) bio naglo zaustavljen finalnim tonom marimbe.
Eterično i uhu ugodno
Nadalje, Zagrebački kvartet iskusnih i nadahnutih saksofonista, Dragana Sremca (sopran), Gorana Merčepa (alt), Saše Nestorovića (tenor) i Matjaža Drevenšeka (bariton), izveo je njima posvećen Jakovljev san (2005), za kvartet saksofona i elektroniku, nastao na narudžbu 23. Muzičkog biennala Zagreb, kao skladateljeva fascinacija biblijskom pričom o Jakovu, njegovom snu, bestjelesnim i bezvremenim anđelima i stanjem vremena onkraj protočnosti. Da bi postigao željeni efekt, autor se koristio statičnim i beskonačnim, takozvanim Shepard-Risset-glissandom, u korist harmonijskih progresija, u tom kontekstu nositelja pokreta i finih pomaka vremenskog protoka. Publiku nije mimoišla niti skladateljski najzanimljivija skladba Edo 2006 – Triangulum, za ansambl i sintetizator zvuka, potaknuta višegodišnjim Nježićevim druženjem sa Zoranom Šćekićem, inovatorom, improvizatorom, teoretičarom i autorom grafičkih partitura, u kojoj su prirodno ugođeni, ali i modificirani Šćekićevi trozvuci zvučali kontrastno, ali i vrlo eterično i uhu ugodno, sve do završnog trija klarineta, flaute i violine. Jedinu novu skladbu i praizvedbu, Diptih za klavir, elektroniku i ansambl, uveličala je naizgled ravnodušna klaviristica Katarina Krpan (1972), odlično uklopljena u suzvuke precizno vođenog Cantus ansambla, cjeline prvoga stavka (Dolcissimo), temeljenog na poznatoj dječjoj pjesmici Hänschen klein (Mali Ivica) i sjajnim elektroničkim uzorcima, i drugoga (Lamentoso), odjavnog i introspektivnog, okončanog postupno u posvemašnjem miru. U miru, naime, u kojem se Nježić, konačno pozvan na pozornicu i nagrađen ovacijama, iskreno zahvalio HDS-u, publici i svim suradnicima na svoj skroman, šarmantan, učen i inteligentan način.
Sopranistica koja obećava
Nekolicina pripadnika akademske zajednice bila je nazočna i dan ranije, u ponedjeljak 12. lipnja od 20 sati, na nastupu mladih glazbenika, sopranistice Janje Novosel (2004) i baritona Martina Rogana (2003), u ispunjenoj koncertnoj dvorani zagrebačke Matice hrvatske, gdje su se uz klavirsku pratnju Tine Klak, mogle čuti Schubertove, Schumannove, Mendelssohnove, Fauréove, Čajkovskijeve, Williamsove, Straussove, Mascagnijeve, Mozartove, Lehárove operne arije, uz dvije domaće, od Dore Pejačević. Očekivano nenadmašne bile su one Mozartove, iz opere Don Giovanni, među kojima je duet Lá ci darem la mano (Tamo dat’ ćemo si ruke) razvidio izuzetno obećavajuću, impresivnu pjevačku razinu Janje Novosel i možda natprosječnu Martina Rogana. Stoga, odgovor na pitanje treba li Janju ubuduće tretirati kao i Martina, vjerujem da znaju uvaženi vokalni pedagozi, Claudia L. Visca, Martina Gojčeta-Silić i Lidija Horvat Dunjko, koji su ih i doveli do spomenutih visina. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.