Piše: Igor Koruga
Svoje najdublje poštovanje prema nedavno preminulom eruditu, glazbenom publicistu, vrsnom violistu, utemeljitelju Međunarodnog violinističkog natjecanja Vaclav Huml, veleposlaniku Republike Hrvatske u Pragu, članu Družbe Braća Hrvatskog Zmaja (Zmaju bjelovarskom VI) i Viteškog reda Sv. Vaclava (Češka republika), dobitniku brojnih domaćih i međunarodnih nagrada te uglednom predavaču u domovini i inozemstvu, Zlatku Stahuljaku (1933-2021), niti mogu, niti želim skrivati. Jer, jedino što s njim u vezi mogu iznijeti u jednom dahu, daleko od svega onoga što bih mogao izreći postojanom šutnjom, jest divljenje prema beskrajno blagom i skromnom čovjeku, kojeg sam poznavao, a koji je podjednako spontano pristupao nesigurnim glazbenim novacima, uoči njihovih prvih javnih nastupa u Matici hrvatskoj, kao i prominentnim kolegama, svjetskim državnicima, atašeima, ili izdavačima prestižnih znanstvenih publikacija. Zlatkovi geni bili su profinjeni, korjenski povezani s Poljskom i Hrvatskom. Njegova obitelj (Stachulak de Jablonka) po glazbenom je i umjetničkom značaju bila odmah iza obitelji Couperin i Bach, ali ispred obitelji Garcia i Strauss. Plemićku titulu dobili su od kralja Bele IV, odnosno Bele III, dok je prvi hrvatski pripadnik Stahuljaka bio Jozef koji se još u prvoj polovini XIX stoljeća trajno doselio na područje naše današnje države. Otada su u obitelji glazbenički djelovali: Vladimir (1876-1960), Milan (1878-1962), Valdimirovi sinovi Juraj (1901-1975), Vlatko (1903-1930) i Mladen (1914-1996) te Milanov sin Dubravko (1920-1988). Juraj je imao kćer Višnju (1926-2011) i sina Zlatka (1933-2021). U svojstvu supruga, uglednim su se glazbenicima pridružile i četiri školovane pjevačice, među inima i Zlatkova, Ivanka r. von Althaller (1945), kojoj, stoga, kao i (pre)ostaloj obitelji Stahuljak, barem ovim putem želim izraziti svoju najiskreniju sućut.
Pjev, govor, gluma i igra
Kontrastno, svijetliji dio članka odlučio sam posvetiti nastupu Ansambla Dialogos, odnosno njegovog manjeg dijela, u okviru ciklusa HDLU-a Glazbeni umjetnici Zagrebu, u subotu 19. lipnja 2021. od 20 sati u Maloj dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda (HGZ). Nazivom La belle époque… médiévale aludiralo se, s jedne strane, na Pariz, dvadesete godine prošlog stoljeća, Montparnasse i Montmartre, pariške salone i café koncerte, a, s druge strane, na revitalizaciju srednjovjekovnih pjesama koje je vrlo angažirano, redom izvodila pjevačica i konceptualistica Katarina Livljanić (1966), dakako, uz lepršavu i inspirativnu pratnju pijanista Danijela Detonija (1983). Bogat repertoar café-concerta sačinjavale su mahom skladbe Claudea Debussyja (1862-1918) i Erika Satiea (1866-1925), ali i obrade srednjovjekovnih napjeva kontroverzne pjevačice, glumice, književnice i intelektualke Yvette Guilbert (1865-1944). Nju je doslovno utjelovila Katarina Livljanić revitalizirajući raznovrsne truverske i trubadurske pjesme sakralnog sadržaja. No, bilo je tu i svjetovne, čak i putene tematike, iz pera pariških pjesnika poput Pierrea Louÿsa (1870-1925), Vincenta Hyspa (1865-1938), Charlesa Paula de Kocka (1793-1871), erotskih meditacija i ironičnih scena, pri čijem se tumačenju teško razabrao pjev od govora, odnosno gluma od igre.
Povjerenje u instinkt
Hvale vrijedna bila je još i vrlo sugestivna klavirska pratnja u kojoj je naš vrhunski (komorni) pijanist slijedio promjenjiva raspoloženja pjevačice, ali i vlastiti instinkt. Njemu je, naime, po ključnoj definiciji, Detoni više vjerovao, a manje (ga) nametao svojoj okolini. Uz to, bila je primjetna i neusiljena individualnost Danijela Detonija, ni u kojem trenutku preistaknuta, već naprotiv, kao što rekoh, usuglašena s njegovim intelektom i instinktom do kojeg mu je, u rijetkim i kvalitetnim pjevačkim intervencijama, bilo itekako stalo. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.