Piše: Igor Koruga
Niti jedan skladatelj u povijesti umjetničke glazbe nije postigao takvo savršenstvo i majstorstvo pisanja kakvo je u prosjeku dosegnuo Wolfgang Amadeus Mozart (1756-1791) u svojih dvadeset i sedam klavirskih koncerata. U toj ukupnosti oni su nenadmašni, istinske riznice začudnog znanja, nemoguće intuicije i nepresušnog bogatstva izraza, tako da je zbilja nepošteno izdvojiti jednog, ili grupu njih, povezanu s okolnostima, vremenom i mjestom nastanka, jer međusobno ne odskaču niti kakvoćom, niti ljepotom. Mnogima od njih, odnosno njihovim tumačenjima, Mozart je kao najpopularniji pijanist svoga vremena krijepio bečku eminenciju i nadahnjivao većma talijanske glazbenike, pripadnike ugledne dvorske i crkvene zajednice. Njegov svirački stil, zacijelo je, makar zbog tjelesne (ne)razvijenosti i prekomjerne tankoćutnosti, a usto i tonskih ograničenja povijesnih instrumenata i fortepiana, bio obilježen toplim i osjetljivim dodirom te profinjenim, plemenitim sjajem, presudnim za transparentnost i neopisiv glazbeni duh koji ga je izdvojio od svih ostalih.
Dojmljiv umjetnički put
Slične stilske značajke odmalena su se mogle povezati i s Aljošom Jurinićem (1989), globalno hvaljenim pijanistom čiji su umjetnički razvoj oblikovali pijanisti i pedagozi u Hrvatskoj, Austriji, Italiji, Njemačkoj i Kanadi. Njegov netom okončani doktorski studij u Torontu omogućio mu je status gostujućeg umjetnika na Institutu za tehnologiju Massachusettsa Immersion Lab, na kojem i danas surađuje u istraživačkim projektima biomehanike sviranja, s prestižnim statusom Steinway Artista. Srećom, obitelj i mjesto rođenja redovito ga je vraćala u Zagreb u kojem je ove subote, 20. prosinca od 19:30 sati u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog, na šestom ovosezonskom koncertu ciklusa Lisinski subotom 25/26, kao glavni gost prednjačio u iznošenju Mozartovog Koncerta za glasovir i orkestar br. 23 u A-duru, KV 488. Za konačan rezultat podjednako su bili zaslužni i cijenjeni gosti iz Mađarske, članovi Komornog orkestra Franz Liszt predvođeni violončelistom Istvánom Várdaijem (1985), svestranim umjetnikom koji se tijekom koncerta predstavio i kao vrstan dirigent.
Božanski stavak
U tamnijem i intimnijem ozračju, koncert je već u prvome stavku (Allegro) iznjedrio dvostruku ekspoziciju prekrasnih tema, razvijenih u elegantnoj međuigri klavira i orkestra. Jurinić je naime otpočetka ponudio upravo ono što najčešće nedostaje u tradicionalnim (klasičnim) predodžbama, a to je neprekinuti, tankoćutni i nepredvidljivi odnos prema pulsu, prema tom ritmičkom konstruktu unutar samoga tempa, metra, kojeg je bilo nezahvalno slijepo pratiti. Štoviše, njegov spontani izgovor i nesvakidašnju kontrolu tona (i fraze) ravnopravno je pratio i razigrani mađarski orkestar, prije svega vjeran redu, filigranskoj preciznosti i širokom poimanju vremena. Ljestvice su izvirale iz nečujnosti dominantnog tona, a svojom su gipkošću i umjerenošću tiho i široko izlazile iz okvira instrumenta, sve do kratkih, laserski preciznih i ugodno akcentiranih završetaka. Cijela naracija bila je ustvari bajkovita seansa, podjednako ukorak s Mozartovim tihim, salonskim dobom kao i sa suvremenošću, dovoljno zasićenom frenetičnim izvedbama i nestrpljivom publikom, neosjetljivog (i/li oštećenog) sluha. Emocionalni vrhunac bio je, prema tome, očekivan i zbio se u polaganom, ikoničnom stavku (Adagio), jedinom napisanom u (tada) rijetko korištenom fis-molu, u duhu vrlo osobne, duboko ispovijedne i melankolične glazbe u kojoj se Jurinić doslovce stopio s Mozartom i njegovom natprirodnom muzikalnošću. No, priroda stvari ipak se oglasila u završnom rondu (Allegro assai) koji je, uz oštar kontrast prethodnom stavku i nekoliko zbiljskih slika iz Mozartovih komičnih opera, donio i rijetke, beznačajne vremenske procjepe između klavira i orkestra, i to u posve neočekivanim dijelovima. Obožavani Jurinić u konačnici je bio gromko pljeskom nagrađen, a time i svojski motiviran za izrazito ugodnu solo izvedbu najmelankoličnijeg Chopinovog Preludija u e-molu, br. 4, op. 28.
Zaključak izvrsnog mađarskog orkestra
Samostalno se predstavio i Komorni orkestar Franz Listzt, u nadahnutom tumačenju Mozartovog kontrapunktskog savršenstva, Adagia i fuge u c-molu, KV 546, te Schubertovog posthumno objavljenog i praizvedenog Gudačkog kvinteta u C-duru, D. 956, op. posth. 163, raspisanog za ravnotežno formirani i na pozornici znalački razmješteni mađarski ansambl. U nezahvalnoj usporedbi s Mozartovim remek-djelima, Schubertov je kvintet s opsežnim prvim stavkom (Allegro ma non troppo), mučnim i nadosjetnim Adagiom, rustikialnim Scherzom i vedrim folklornim završetkom (Allegretto) djelovao malo preopširno i neuzbudljivo, sa zamagljenom emocionalnom dvosmislenošću, ali i jasnim harmonijskim progresijama te besprijekorno povezanim formalnim dijelovima. Izvedba je, dakle, bila perfektna, samo što je bilo nemoguće, nakon dva čista Mozartova dragulja, ponuditi bilo što približno virtuozno zamišljeno i zapisano. T
1 Comment so far
Uskoči u raspravuTravelers flying United Airlines through Chicago O’Hare International Airport often look for accurate terminal information before arrival. The what terminal is united at ord query helps passengers plan check-in, security, dining, and gate access efficiently, ensuring smooth connections, reduced stress, and a well-organized airport experience from arrival to departure.