Piše: Igor Koruga
Ne ulazeći u pitanje scenske realizacije ovogodišnjih 39. Večeri na Griču 2020 i opravdanijih razloga za prigovore, moglo bi se na samome kraju festivala priznati da su domaći umjetnici ipak pokazali zdrav interes za očuvanjem vrijedne glazbene tradicije vezane uz zagrebački Gornji grad i osjetljiv srpanjski kulturni kalendar. Spomenuo bih najprije subotnji nastup Gudačkog kvarteta Sebastian koji je bio najneizvjesniji i u konačnici, opravdano ili ne, neotkazan zbog vremenskih neprilika koje su dovoljno unaprijed bile najavljene za dan 11. srpnja 2020. A s obzirom na to da je nekadašnja mogućnost alternativne pozornice u unutrašnjosti barokne Crkve svete Katarine (Aleksandrijske) na obližnjem istoimenom trgu ove godine bila nemoguća, vjerna se publika morala zadovoljiti s akustički neprimjerenim interijerom Atrija galerije Klovićevih dvora.
Iz Suzukijeve Knjige 2
Stoga je bilo teško za procijeniti je li otpočetka, dakle od dvadeset i prvog sata toga dana, suviše zvonki prostor bio veći problem za ugođeno kvartetsko muziciranje, ili za pažljivo slušanje, odnosno praćenje višestrukom jekom umnoženih gudačkih dionica. Naime, niti u ¨idealnim¨ uvjetima otvorene pozornice ne bi bilo jednostavno portretirati 2. gudački kvartet, ¨Za bolja vremena¨, Silvija Foretića (1940), u kojem je naš hvaljeni autor 1989. godine, u vlastitim premislima prema novoj suvremenosti, uspio ogoliti gotovo krnju, osamljenu temu te istovremeno opisati (harmonijski) posve avangardnu, iznenada okončanu provedbu iste. O cjelovitom, pak, doživljaju Gudačkog kvarteta u a-molu, op. 41, br. 1, gdje se Robert Schumann (1810-1856) skladateljski osvrnuo na vrijednu ostavštinu Haydna, Mozarta, Beethovena i Mendelssohna, sugerirajući istovremeno i na pregalaštvo Brahmsa i ranog Schönberga, da i ne govorimo. Haydn se kao uzor mogao nazrijeti i u Gudačkom kvartetu u G-duru, op. 18, br. 2, Ludwiga van Beethovena (1770-1827), odmah u prvome stavku, u dvotaktnim frazama i u humornim ¨melodijskim krivuljama¨, međutim i zanijekati u velikoj količini kontrastnog materijala naspram učene ekonomičnosti iz Haydnovih izlaganja. Svojevrsnom zahvalom u obliku nevjerojatno zbijene drame u nepune dvije minute Brahmsovog Valcera br. 15 u As-duru, op. 39, izvorno skladanog za glasovir, Sebastianovci su se moćno odužili strpljivoj i, zbog vremenskih i inih (ne)prilika, pomalo razočaranoj publici. Glazbena minijatura, u posebnom aranžmanu, podsjetila je i mnoge sadašnje i bivše učenike Suzuki violine (Knjiga 2) na izvođenje predivnih melodijskih uzrastanja, harmonijskih iznenađenja, ali i na neumorno vježbanje brzine gudala, nužne za neprekinutost pjevane glazbene misli.
Refleksija Oscaru Petersonu
Čisti glazbeni hedonizam mogao se doživjeti i na posljednja dva koncerta, održana u ponedjeljak i u utorak, 13. i 14. srpnja od 21 sat u Atriju, pod vedrim večernjim nebom, na kojima su nastupili Zagrebački puhački trio i Zagrebački gitaristički kvartet. Trio je nakon njima posvećene peterostavačne Lirske suite litvanskog fagotista i skladatelja Žilvinasa Smalysa (1980) odsvirao četverostavačnu prilagodbu (za obou, klarinet i fagor) Beethovenovog Seksteta za puhače u Es-duru, op. 71, na liniji Mozartovog opusa za puhački ansambl, odnosno dojmljivih Serenada za puhače, dok se Kvartet ponajviše istaknuo promišljeno raspisanim skladbama Entree de Polymnie (obr. Krunoslav Pehar), La Forqueray (obr. K. Pehar), Gavotte et six doubles (obr. Melita Ivković) i Les Cyclopes (obr. M. Ivković) francuskog skladatelja Jeana-Philippea Rameaua (1683-1764). Unutar njih, po pravilu i smislu, gitarske su (melodijske) linije bile u službi ukupnog zvuka, estetski dorečenog i vrijednog za cjelovito sagledavanje. Ostaje na kraju, još mala refleksija uz pažnju što su je gitaristi posvetili legendarnom džez velikanu, pijanistu i skladatelju Oscaru Petersonu (1925-2007) i to u formi maštovitih obrada (Ante Čagalj) skladbi Laurentide Waltz i Wheatland. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.