Piše: Igor Koruga
Da se ne bi unaprijed krivo zaključilo: to što je određeni umjetnik miljenik institucija, šire publike, medija i izdavača, ne govori ništa protiv njegovih estetskih kvaliteta, jednako kao što, u obrnutom smjeru, besprijekorno ¨političko¨ držanje nikome ne jamči čak niti opće uvriježeni estetski minimum. Ono što je jedino bitno jest pitanje: osjeća li se isti kao avangardist, odnosno osjeća li se kao predvodnik općeg društvenog napretka, ili kao onaj koji bi u umjetnosti trebao anticipirati nešto što se ozbiljilo, odnosno što će se ozbiljiti u kakvoj god nadolazećoj stvarnosti. U umjerenim, saturiranim vremenima ova se problematika na žalost može protegnuti i do profanosti koja tada, u kontekstu umjetnosti i društva, najčešće vodi prema ¨političkom¨ pozicioniranju i pitanju novca. Odnos, dakle, avangarde i estetike prema ideji i zbiljnosti društva uvijek je bio (i ostao) krajnje problematičan i ambivalentan, kako svima, tako i Matiji Dediću (1973), zagrebačkom džez klaviristu kojem su dosljedno obrazovanje i povoljne obiteljske prilike išle ukorak s primarnim izborom zanimanja, a koji se u ponedjeljak 9. studenoga od 20 sati u ZKM-u, u okviru slavljeničkog tridesetog festivala Jazz.hr/jesen 2020, predstavio sa za tu priliku osmišljenim Kvintetom.
S pravom nagrađen
Radilo se tu i o vrijednih 25 godina Dedićevog profesionalnog djelovanja na polju džez glazbe za što mu je Hrvatsko društvo skladatelja (HDS) dodijelilo vrijednu nagradu ¨Miroslav Sedak Benčić¨. Matija se naime, unazad gledajući, od samih početaka iskazao kao aktivan član skupina Tamare Obrovac i Ladislava Fidrija, kao povremeni gost Zagreb Jazz Portraita, a od osnutka je sudjelovao u domaćim i inozemnim nastupima Boilers Quarteta/All Starsa/Big Banda. Godinama je vodio i vlastite skupine, a do danas je dijelio pozornicu s najvećim imenima domaće i strane džez scene. Izlete u zabavnu glazbu nitko mu nije zamjerio, posebno kada se radilo o tumačenju ostavštine njegova oca Arsena, istinskog skladateljskog genija, pjesnika, barda hrvatske šansone te zabavne, filmske i kazališne glazbe. Na zagrebačkom nastupu bazični klavirski trio uz Matiju su sačinjavali kontrabasist Zvonimir Šestak (1988) i bubnjar Krunoslav Levačić (1957), dok su u kvintetu svoj nemali doprinos dali trubač Davor Križić (1966) i saksofonist Saša Nestorović (1964).
Vispreni Levačić
Zanimljivosti tijekom nastupa nije nedostajalo. Na početku i na kraju koncerta njih je bilo ondje gdje je Dedić, sam za klavirom, konteplirao na temu Looking For An Answer te na još jednu, Arsenovu temu, meni nepoznatu. Trio, pak, visokog kalibra potom je zvučao pomalo rezervirano u predstavljanju skladbi Written Long Time Ago, Influence i Final Destination s posljednjeg Matijinog albuma Influence. Ondje su promišljeni aranžmani s preciznim tempima bili sažeti u kosture klasičnih džez progresija i svakovrsnih arpeggija, no bez iznenadnih, neočekivano slobodnih fraza, simptomatičnih za (mlađeg) Dedića. Unutar takve ravn(ij)e i suptilne izvedbe, srećom, bilo je i onoga što je svaki džez slušatelj htio čuti, a što se odnosilo na čistu intuiciju i ljepotu sviranja. Tu je vispreni Levačić sa svojom preciznošću, raznovrsnošću i inteligencijom imao najviše za reći, motiviravši ponajprije ionako odličnog Šestaka, a potom i sve sigurnijeg i hrabrijeg Dedića s kojim je neprestano bio na optičkoj liniji. Zatim se, pošto su se sastavu priključili Križić i Nestorović, s pravom očekivala kulminacija koncerta, i to tijekom izvođenja brojeva To The Light, Sun Blues, Family, Believin’ i Last Exit. Vrhunac se, pače, i dogodio, ali samo djelomično. Za više je, činilo se, trebala detaljnija priprema. Ili nešto drugo.
Neobična poanta
Od spomenutih imena očekivala se, dakle, zapanjujuća glazba: nipošto suha i akademska, već riskantna i tajanstveno ¨ispravna¨, sa slobodnom kontrapunktskom interakcijom. Međutim, dobilo se neiscrpno Nestorovićevo znanje zapakirano u škrte i (pre)brižno strukturirane glazbene rečenice, estetski ugođene Križićeve vizije, daleko od onih oštrih, njemu poznatih, te zbroj inovativnih improvizacija, u pravilu izdvojenih iz skupine. Drugim riječima, postojali su samo trenuci u kojima su rasne improvizacije ispale iz onih ideja koje su bile temeljene na akordskim promjenama. Levačić je i u ovoj formi da(va)o sve od sebe; Matiju se najzad moglo čuti u posve otvorenoj svirci (Last Exit), Nestorovića ponegdje i ¨izvan tračnica¨ (što je bilo više nego zanimljivo), a Šestaka do krajnjih granica napregnutog glede sviračke intuicije. Rezistentan na Levačića bio je jedino Križić koji se ponekad poigravao i sa ulogom vođe sastava. U konačnici se, najobjektivnije uzevši, ipak činilo da je provjereni sastav glazbenika predstavio neoštru poantu, zaokruženu i glatku, akademski ugođenu i suho didaktičnu, zapravo onu koja nije bila usko vezana uz misaono lepršavog Matiju Dedića. Bilo kakav avangardni prizvuk ostao je u sjeni mnogih klasičnih (pod)vrsta džeza, disonantne harmonije bile su zamalo nečujne, a ekstatičnih momenata i rubnih eksperimenata gotovo da i nije bilo. Moguće jest da je baš takav koncert bio unaprijed zamišljen. No, s oproštenjem, tko je onda Matija Dedić? T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.