Piše: Igor Koruga
Na četvrtom i posljednjem ovogodišnjem nastupu Zbora HRT-a, ovoga utorka 21. prosinca 2021. godine u posve ispunjenoj Laubi, slavilo se u svakom smislu tih riječi. Stilski besprijekorno, uz pomoć iznimnih mladih solista poput sopranistice Natalije Kralj (1995), mezzosopranistice Emilije Rukavine (1995), tenora Filipa Filipovića (1997) i baritona Davora Nekjaka (1998), vrsnih pijanista Filipa Faka (1983) i Domagoja Guščića (1982), pouzdanog orguljaša Pavla Mašića (1980) te uglednog zborskog i orkestralnog dirigenta iz Francuske Marca Korovitcha (1987), obilježio se kraj godine u kojoj je Zbor HRT-a navršio punih 80 godina postojanja i 4 godine ustrajnog napredovanja pod vodstvom našeg najvrsnijeg zborovođe Tomislava Fačinija (1975). Savršen programski izbor sveo se na Malu svečanu misu / Petite messe solennelle za soliste zbor, dva klavira i harmonij koja je 1863. prekinula prijevremeno umjetničko umirovljenje Gioachina Rossinija (1792-1868) i okončala njegovu neobičnu, teško razumljivu biografsku fazu izrazito oskudnog stvaralaštva. Kontradiktorna tek u naslovu, jer nipošto nije bila mala, misa se svojom jedinstvenom partiturom, uvjerljivošću i duhom improvizacije prirodno nametnula kao pravi božićni poklon svim umjetnicima na pozornici i oko nje, publici, medijima, pratećem osoblju, sponzorima, institucijama i gradu Zagrebu.
Misa za svačiji ukus
U pogledu solista, zbora i instrumentalista, izvedba se doista mogla nazvati bezgrešnom (koliko je to uopće moguće), a polučeni uspjeh potpunim. Inačica s dva klavira i harmonijem, skladana za dvorsko ozračje (skladateljeva prijatelja, grofa Michel-Frédérica Pillet-Willa), svojom je raznolikošću zadovoljila svačiji ukus. Već na samome početku s razrađenom kontrapunktskom profinjenošću u Christe eleison (Kyrie) gdje je osobiti a capella slog nedvosmisleno podsjećao na onaj motetski, Rossinijevog prethodnika, Giovannija Pierluigija da Palestrine (1525/6-1594), a u nastavku s blistavo razigranim dvostrukim fugama u Cum Santo Spiritu (Gloria) i Et vitam venturi (Credo), izvedenim s neizrecivom precizniošću i muzikalnošću, povrh svake strukovne spretnosti te ukorak s Rossinijevim uzornim osjećajem za završne efekte. Iznimno uvježbani i motivirani pjevači Zbora HRT-a s podjednakim su žarom iznosili sve upečatljive i šarmantne arije, obogaćene onim solističkim, kvalitetno iznesenim, strukturiranim i napisanim (i) u duhu arija baroknih kantata i misa. Po svemu sudeći, nije manjkalo niti punokrvnog opernog stila, ovdje dublje prožetog ozbiljnošću i iskrenošću nego, primjerice, u Stabat materu (1833) napisanom trideset godina ranije. A uzvišenoj molbi za mir (Agnus Dei), koja se – u altu i težnji za konačnicom – neprestano pojačavala u izrazu, naposlijetku je bio pridružen zbor bez pratnje, u jednostavnoj četveroglasnoj teksturi (Dona nobis pacem) i ulozi razrješitelja tjeskobne napetosti završnog stavka. Cjelinu odvažne harmonijske retorike, pune kromatskih boja i neočekivanih modulacija, upotpunio je, valja reći, i vrsni klavirski slog, posebno i virtuozno istaknut u izdašnom Offertoriumu (Prélude religieux) umetnutom, navodno, neposredno prije praizvedbe, ne samo zbog dramatičnog učinka već i zbog predaha pjevača. Odvažno šopeneskno otvaranje ondje je pratila i svečana fuga, istovremeno moderna i tradicionalna: dvoglasna i troglasna po uzoru na Bacha. Izdvojeno se oglasio i harmonij u kratkom Ritournelleu, sročenom u smislu pripreme za tonalitet sljedećeg Sanctusa.
Promišljanje je uputno
Do logičnog završetka i nesputanog oduševljenja svih u Laubi došlo se očekivano (pre)brzo, bez dvojbi povezanih s izrazom Rossinijeve mise, podjednako svjetovnim i sakralnim. U povijesti se dvojilo o nepriličnoj vedrini, optimizmu, mediteranskom ugođaju i gracioznim glazbenim idejama, neovisnim o mukotrpnom tumačenju liturgijskog teksta i strogim crkvenim uzusima. Rossinija su kritizirali njemački puritanaci, poput primjerice Eduarda Hanslicka (1825-1904), poniznijih prema teologiji i crkvi nego prema glazbi i umjetnosti. Smetala ih je tobožnja banalnost profanog, senzualnog duha, neusklađenog s dogmom srednjoeuropskog religijskog shvaćanja, jer se, valjda, za širu glazbenu estetiku u to vrijeme nije imalo (sl)uha. Stoga je sigurno samo jedno, bilo i ostalo, a to je da nikada nećemo saznati kako je sam Rossini definirao vlastiti pojam svete glazbe. Ili, pak, na što je mislio pri uvođenju jedinstvenog izvedbenog naputka Allegro Cristiano na početku stavka Credo. Da li na oznaku tempa, ili na oblik vjerske ispovijedi? O svemu tome mislili su povjesničari umjetnosti, muzikolozi, glazbenici i cinici, a njihovi kolege i danas misle o smislu i besmislu krutih granica. Promišljanje je, dakle, uvijek bilo sveprisutno i uputno. Ono je važno i svima nama, običnim ljudima, u danima koji nam prethode i u onim idućim, svakako. Stoga, ususret blagdanskom dvotjednu, svim čitateljima portala Tjedno i ljubiteljima umjetnosti u najširem smislu želim blagoslovljen Božić i sretnu Novu 2022. godinu. Do čitanja. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.