Piše: Igor Koruga
Odvijeka se nerado raspravljalo o odnosu umjetnosti i novca, osim neizravno, u slučaju pokroviteljstva. Možda zato što su oba pojma bila i ostala nestabilna, ponekad uobličena u nep(r)ovjerljivu istinu, a u pravilu oslonjena na sporazum, želju, uvjerenje i/li pamćenje. Naime, i danas je teško razumjeti da apstraktna (i materijalna) vrijednost umjetnina može nadići vrijednost kuće, pa i cijele ulice, zbog trgovačke procjene koja u pravilu ovisi o misteriju, nabožnosti i religijskom nasljeđu u kojem je umjetnik prebivao, iznad ili (barem) izvan svijeta. Misterij dakle nikada nije bio u izravnoj vezi s novcem i društvom u širem smislu, jer se po prirodi stvari nalazio izvan okvira ovozemaljskog, većma novcem definiranog. Stoga je nerijetko ekonomska nadmoć i visoka stopa vanjske trgovine nekih zemalja (ne)namjerno sputavala umjetnike u njihovom radu, čineći ih na koncu bljutavim i efemernim. Pada mi na pamet Hegel koji je nešto slično mislio o žanrovskoj nizozemskoj likovnoj umjetnosti sedamnaestog stoljeća, o vještini spokojnih, dobro plaćenih zanatlija svedenoj na portrete i mrtvu prirodu. Možda bi ugledni njemački filozof (s punim pravom) nešto prigovorio i glazbi i poeziji raskošnog francuskog Belle époquea, koju su ovoga ponedjeljka, 10. lipnja u zagrebačkoj dvorani Napretka od 20 sati, pred brojnom publikom vjerno predstavili članovi vokalne skupine Antiphonus, uz pomoć nadahnutog pijanista Filipa Faka (1983) i darovite flautistice Lucije Stilinović (1995).
U specifičnom okruženju
Predstavljen kao Millefeuille, ili Stolisnik, taj je koncert sažeo brojne skladbe, značajne za razdoblje Belle époquea, temeljene na stihovima Charlesa Baudelairea, Romaina Bussinea, Jeana Moréasa, Armanda Silvestrea, Victora Hugoa, Jeana Lahora, Pierrea Corneillea, Xaviera de Maistrea, Édouarda Guinanda, Théophilea de Viaua, Jeana Anouilha i Roberta de Montesquioua, i protumačene raznoliko, od solo glasa uz pratnju klavira do vokalnog seksteta, uz pratnju klavira, a ponekad i flaute. Ne znam točno zašto, ali šestero pjevača rijetko su se podudarali i suptilno prožimali u načelno lakoničnim teksturama Gabriela Fauréa (Après un rêve, Les Djinns i Pavane), Cécile Chaminade (Le Noël des Oiseaux i Villanelle) i Henrija Duparca (Chanson triste i La vie antérieure), dakako u smislu najviših standarda koji su si pjevači Antiphonusa (srećom) odavno sami nametnuli. Otegotna okolnost zacijelo je bila skučena prostorija u Bogovićevoj ulici, nedovoljno akustički tretirana i (vjerujem) nedostupna za ozbiljnije vježbanje koje bi možda urodilo plodom. No ipak, takvi ograničeni uvjeti bitno su manje utjecali na pojedinačni glas, uz klavirsku pratnju, i to redom: gibljivi bas Tomislava Fačinija (1975) u čeznutljivoj Duparcovoj skladbi L’invitation au voyage, sopran Anabele Barić u Poulencovoj, caucteauovskoj pjesmici, Air vif, kao i u impresionističkoj skici Andréa Capleta Viens! Une flûte invisible soupire, vrsni sopran Monike Cerovčec (1983) u harmonijskoj varijaciji Pauline Viardot Haï luli, alt Martine Borse u zadivljujućoj umjetničkoj ekspresiji, Psyché, francuskog kasnoromantičara Èmilea Paladilhea, razigrani tenor Ivana Bingule (1988) u intonaciji proljeća, A Chloris, Reynalda Hahna, i najzad, klasičniji tenor Siniše Galovića u Poulencovoj sjetnoj pjesmi Les chemis de l’amour. Instrumentalisti su zapravo bili najmanje pogođeni, jer njima mnogo toga nije bilo presudno za cjelovit i točan izričaj. Drugotno, to je bila Lucija Stilinović (1995), gotovo solistički postavljena u skladbama Viens! Une flûte invisible soupire i Pavane, a prvotno, Filip Fak koji se na pozornici čak i duhom osamio u prvorazrednim izvedbama Ravelovog Preludija u a molu, Forlane iz zbirke Le tombeau de Couperin te Debussyjeve dirljive La fille aux cheveux de lin (Djevojke lanene kose) za solo klavir.
Dijeljenje i komunikacija
Dirljiv je bio i događaj dva dana kasnije, 12. lipnja od 20 sati, u novozagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, odnosno u dvorani Gorgona, gdje se na posljednjem koncertu iz Jazz ciklusa ’23/’24 Jazz orkestra HRT-a predstavio japanski skladatelj i klasični pijanist Makoto Ozone (1961). Taj pak umjetnik već je do svoje devetnaeste godine, dokad je bio samouk u jazzu, uspio zadiviti veličine poput jazz pijanista i skladatelja Oscara Petersona (kojem je posvetio svoj prvi jazz album Dear Oscar, Verve Records 559 196-2) i jazz vibrafonista i skladatelja Garyja Burtona (koji mu je kasnije bio mentor i kolega). Uslijedile su mu atraktivne nominacije i nagrade, nastupi po najprestižnijim jazz fesivalima i snimanja sa svim zamislivim sastavima za koje je napisao više od tristo skladbi. A ponajbolje od njih japanski je džezist odabrao upravo za naš, sve mlađi i sve kvalitetniji Jazz orkestar HRT-a, s naputkom da su ¨u toj glazbi važni dijeljenje i komunikacija, čitanje misli glazbenika koji u svemu zajednički sudjeluju i na pozornici dijele potpunu radost, ljubav i iskrenost¨. Međutim, sudeći po nepodijeljenim reakcijama iz publike i općem raspoloženju svih izvođača, dogodilo se ondje i nešto više, uobličeno u odmjerene i virtuozne obrade Ozoneovih skladbi Jean Pierre, Cave Walk, Carrots or Bread, Deviation i Jungle u kojima su se u ulogama solista pravomjerno i pravovremeno istaknuli gitarist Elvis Penava, altsaksofonist i flautist Miro Kadoić, baritonsaksofonist i basklarinetist Damir Horvat, trombonist Luka Žužić, trubač Davor Križić, tenorsaksofonisti i klarinetisti Mario Bočić i Vojkan Jocić, (kontra)basist Saša Borovec i bubnjar Janko Novoselić. Poslastica večeri svakako je bila znamenita skladba velikog Chicka Coreae (1941-2021), Crystal Silence, za koju je Ozone (o)smislio predivan aranžman i nezaboravan klavirski solo. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.