Piše: Igor Koruga
Koliko god to bilo čudno, makar zbog toga što načelno nitko ne žudi za svakodnevicom, ili za stvarima koje se ponavljaju iz tjedna u tjedan, i ovoga sam puta bio presretan što ću u odabranom društvu (ot)ići na još jedan klasični koncert, koji me iznenadio i otisnuo uvis i u stranu, negdje gdje se doista nisam nadao da ću se zadesiti, a gdje mi je ipak, nakon nekog vremena, bilo izvanredno lijepo, u osnovi neopisivo, pod ugodnim pritiskom iskustava doživljenih na samo naizgled običnom, unaprijed najavljenom koncertu – In memoriam Nikša Bareza – petom iz Majstorskog ciklusa Simfonijskog orkestra HRT-a, koji se, po običaju, zbio i izravno prenosio na Trećem programu Hrvatskog radija, u četvrtak 26. siječnja 2023. godine od 19:30 sati, u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog, a koji je, u svoja nepuna dva sata, iznio pregledna tumačenja četverostavačne Simfonije u fis-molu, op. 41, Dore Pejačević (1885-1923), sa svečanim povodom stote obljetnice smrti skladateljice, desetminutnog Čara Velikog petka, iz opere Parsifal, koju je napisao Richard Wagner (1813-1883), i simfonijske pjesme Smrt i preobraženje, op. 24, Richarda Straussa (1864-1949),
U duhu kasnog romantizma
U svakom slučaju, stilski ugođenog programa na početku kojega sam, ne znam točno zašto, zaklopio oči, i to već usred prvoga stavka (Andante maestoso – Allegro con motto) jedine simfonije naše ugledne aristokratkinje i glazbenice, ne znajući u kojem bih smjeru mislio, osupnut zapravo, ukupno uzevši, s impresionističkim harmonijama i bujnim orkestralnim koloritom, proizašlim u nastojanju Dorinih oslobađanja od klavirskih kompozicija, salonskih manira i konvencija, no u duhu njemačkog kasnog romantizma, dakle i rukopisa Wagnera, Brahmsa, Brucknera, Mahlera, Zemlinskog i (Richarda) Straussa, ali i slavenskih stilova Glièrea, Čajkovskog, Borodina, Rahmanjinova i Dvořáka (Scherzo: molto allegro), što čak nije bilo sve, već se išlo i dalje, jer tko je uopće mogao zamisliti da je u tako rijetko prisutnom, temeljnom fis-molu moguće ispisati toliko melodičnih tema koje su, uostalom, u polaganom stavku (Andante sostenuto) podsjećale na filmsku glazbu Bernarda Herrmanna (1911-1975), za što je, možda, najzaslužniji bio gost večeri, jedan od najvažnijih i najuspješnijih hrvatskih dirigenata mlađeg naraštaja, Ivan Repušić (1978), sadašnji šef dirigent Orkestra Minhenskog radija i prvi stalni gost dirigent Njemačke opere u Berlinu, kojem su pak, rekao bih, po volji bile i preostale skladbe s popisa,
Neizbježni dio publike
Ponajprije Wagnerove Čari Velikog petka, u vezi s ushitom, brdima i dolinama, jutarnjim svjetlom, Parsifalovim oslobađanjem Amorftasa, sticanjem statusa obrednika Grala i uspostavljanjem opće ravnoteže i harmonije, to jest svega onoga što je, uz pomoć izvanserijskih drvenih i limenih puhača SO HRT-a, bilo virtuozno opisano kao duhovni mir, nepomućenost, uzvišenost, ali i razvoj i traganje, dakako prožeto brojnim lajtmotivima (Parsifala i ¨Drezdenskog amena¨), kojih je, valja reći, dostajalo i u završnoj Straussovoj simfonijskoj pjesmi, djelu zrelog i dobro definiranog umjetnika, nastalom pod utjecajem violinista i skladatelja Alexandera Rittera (1833-1896), u zanosu glazbe i ideala ondašnjeg novonjemačkog programnog smjera i ¨glazbe budućnosti¨, koja je, po mom mišljenju, pogotovo na samome kraju glazbene večeri, bila možda prekitnjasta zamisao, uobličena u sonatnu formu uvodnih slika (Largo) bolesnog junaka, njegovih sjećanja iz djetinjstva, sljedećih borbi sa smrću (Allegro molto agitato) i oslobađajućih ozračja preobraženja (Moderato), ili ¨transfiguracije¨, predočene završnim vatrometom limenjaka, (od)sjajem vrhunca, vječnim misterijem i spokojnim razrješenjem u iskonskom C-duru, nakon kojega je, ipak, bila presudna podulja tišina u dvorani, na kojoj je srećom inzistirao iskusni maestro, oglušivši se na pokoji pljesak iz neizbježnog dijela publike, uvjerenog u smisao sudjelovanja u jeci baš svakog završnog akorda. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.