GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: KONCERT ZA PEPIJA

10. lipnja, 2022.

Piše: Igor Koruga

Do svog klasičnog oblika, kojeg je dobila potkraj šesnaestog stoljeća s modelom kremonske obrtničke škole Andreje Amatija (oko 1505-1576), violina je imala nepostojan izgled s tri, četiri, ili pet žica. Žice od crijeva davale su doduše topao zvuk, bogatstvo međutonova, uporabni komfor u komornom smislu, no istovremeno su zahtijevale i neprestano ugađanje zbog istezanja, najčešće uslijed promjena temperature i vlažnosti. Prelaskom na metalne žice, violina je postala pravi koncertni instrument kakvog danas poznajemo, s temeljnim sopranskim zvukom unutar gudačkog kvarteta, svirački nesavladiv većini onih koji su bili i ostali vjerni tek preciznom sviranju nota i kopiranju obrazaca pojedinih glazbeno-umjetničkih razdoblja. Međutim, pravilo su, kao i uvijek, potvrđivale iznimke, to jest oni koji su – uz rad i talent – iz nepresušnog obilja (su)zvučnih boja i (pod)zvukova, znali odabrati nekoliko ključnih i, u vječno nepostojanom muzičkom vremenu, uz pomoć njih stvoriti ekstatičnu čaroliju. Govorimo li (barem) o Hrvatskoj, u tom smislu je nužno spomenuti violinista i glazbenog pedagoga Josipa Klimu (Varaždin, 1927 – Zagreb, 2012), umjetnika povodom čijeg je općeg značaja za domaću kulturu i desete obljetnice njegove smrti organizirano zbivanje nazvano ¨Koncert za Pepija¨ na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u koncertnoj dvorani Blagoje Bersa, u srijedu 8. lipnja 2022. od 19 sati. Pepi je, naime, bio nadimak kojeg je Klima volio i kojim su ga oslovljavali svi bliski suradnici i prijatelji.

Radoznalost i upornost Josipa Klime

U znatnoj mjeri emocionalan, kolaž glazbe i verbalnih prisjećanja podsjetio je brojnu publiku na Klimina ambiciozna stremljenja, na njegove snove i uspjehe. Spomenulo se i vrijedno izvaninstitucionalno djelovanje omiljenog profesora violine, prikazano u isječku filma koji je ugrubo opisao Klimin rad s glazbenim zanesenjacima treće životne dobi, okupljenim u amaterski ansambl čiji je osnutak podupro ondašnji Gradski ured za kulturu na čelu s povjesničarom umjetnosti, kazališnim redateljem i publicistom, Antunom Celiom Cegom (1935-2003), a koji se, nakon početnih nastupa u knjižnicama pod motom ¨glazba među knjigama¨, preimenovao u Društveni komorni ansambl HGZ-a i djelatnošću premjestio u vrlo ugledne kuće kao što su Hrvatski glazbeni zavod i KD Vatroslav Lisinski. Bilo je riječi i o izrazitoj crti Josipa Klime, o umjetničkoj radoznalosti i upornosti koja ga je tjerala da istražuje svjetski i domaći violinistički (i općenito gudački) repertoar, da bira najkvalitetnije, (pra)izvodi, snima i promovira, što su prepoznali brojni skladatelji koji su mu zauzvrat posvećivali vlastite skladbe. Jednu od tri takve skladbe, treći iz Tri Capriccia za violinu i klavir Stanka Horvata (1930-2006), odnosno samo njegov Allegro con brio, znalački su portretirali violinist Anđelko Krpan (1967) i pijanistica Renata Hill. A već s idućom, virtuoznom izvedbom preludija, varijacije i finala Biberove Rosary Sonate br. 1 za violinu i basso continuo u d-molu, C. 90, publiku su doslovce počastili orguljaš Pavao Mašić i violinistica Laura Vadjon, i to netom prije Divertimenta za dvije violine Miroslava Šlika (1898-1986), Liebesleida za violinu i klavir Fritza Kreislera (1875-1962), i Pepi czardasa, također za violinu i klavir, kojeg je Klimi usrdno posvetio naš poznati pijanist, skladatelj, dirigent, aranžer i džez voditelj, Zlatko Dvoržak (1939).

Nemoguća za obuhvaćanje

Sve u svemu, svi su ipak željno iščekivali drugi dio koncerta, ogled s bujnošću izazova vođenja iznimno kompleksnih fraza u Sonati za violinu solo, op. 27, br. 5, Eugène-Augustea Ysaӱea (1858-1931), odnosno susret sa zavidnim mogućnostima mladog i darovitog violinista Mateja Mijalića (2000). On je, začudo, u svom solističkom nastupu pokazao izuzetnu tehničku opremljenost, maestralnu muzikalnost i duboko razumijevanje tehnički superzahtjevne skladbe, a s jednakim se žarom pridružio violinistici Ani Labazan Brajši i pijanistici Renati Hill u izvedbi iznimno svježeg štiva, Navarre za dvije violine i klavir, op. 33, Pabla de Sarasatea (1844-1908). Objektivno uzevši, žanrovsku širinu Klimina djelovanja bilo je nemoguće obuhvatiti u samo (!) dva sata upečatljivog muziciranja, pa se stoga, na koncu, suvislo posegnulo za višeznačnim djelima Claude Debussyja (1862-1918), francuskog genija, utemeljitelja (glazbenog) impresionizma, jedinstvenog slikara tajni, tišine i beskonačnog, te majstora istančanih pojedinosti neopisivih do onog doba. Njegovu baladnu Djevojku lanene kose dirljivo je izvela violinistica Mojca Ramušćak, u pratnji velikog Kliminog prijatelja i suradnika, Vladimira Krpana (1938), koji je pak u iduće dvije skladbe, u Allegru vivu Debussyjeve Sonate za violinu i klavir u g-molu, u možda posljednjem stavku kojeg je Josip Klima u cijelosti odsvirao, te u simptomatičnoj Dragoj priči Božidara Kunca (1903-1964), podržao vidljivo ganutog violinista Gorana Končara (1954). T