GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: JEDNODIMENZIONALAN NASTUP MARA TASLAMANA

14. travnja, 2021.

Piše: Igor Koruga

Svi lažu, bez iznimke, ne samo iz koristi ili nužde, već i zbog simpatije prema varci, prividu i neistini. Zvuči nemilosrdno, ali laganje je neodvojivi dio ljudske prirode, i to baš onaj koji čovjeka čini svjesnim i civiliziranim bićem. Ljudi lažu i u zanosu iskrenosti, jer se ponekad najtočnije mogu izraziti formulirajući neistine. Oni, pak, koji se uzbuđuju zbog tuđih laži, više se uzbuđuju zbog proziranja i površnosti lažaca, nego zbog njihova neiznošenja istine. U svom poznatom djelu Nachgelassene Fragmente (Otpušteni fragmenti) Nietzsche je istaknuo da ¨volja za prividom, za iluzijom, za varkom, za postajanjem i mijenom jest dublja, ‘metafizičkija’ od volje za istinom, za zbiljnošću, za bitkom…¨, odnosno da je ona ¨užitak koji je prvotniji od bola (istine)¨. Taj se užitak, u širem smislu i kao antropološka pretpostavka, može shvatiti kao zametak svakovrsne fikcije, svakodnevnog hvalisanja, ali i besmrtnih umjetničkih djela. U svojoj borbi za život i opstanak mimikrijom se služe i životinje, no samo je čovjek biće koje se dovija akrobatici iluzije, pukoj taštini, prevari i samoprevari, na paradoksalnom putu do istine. Analogno tome, promućurni su skladatelji nerijetko išli u suprotnom smjeru, pišući u osnovi obrasce istine koji bi se, potom, u brojnim interpretacijama (koje svojevremeno nisu mogli niti zamisliti) pretvorili u tobožnje laži, opsjene i sljeparije, ugodne učenom i koncentriranom slušateljskom uhu. Pravi smjer bio je stoga rezerviran za kompetentne izvođače, majstore iluzije i promatrače izdaleka, koji su uz pomoć svog kosog pogleda nerijetko znali podići vrijednost kruto i uredno zapisanih skladateljskih misli.

Na liniji snova

Tumačenjem nekoliko djela za solo klavir, u ponedjeljak 12. travnja 2021. od 20 sati, u Maloj dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda (HGZ-a), u okviru 54. tribine ¨Darko Lukić¨, u pravom se smjeru pokušao kretati i dubrovački pijanist Maro Taslaman (1994), na liniji tumačenja snova Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756-1791), Roberta Schumanna (1810-1856), Ivane Lang (1912-1982), Sergeja Rahmanjinova (1873-1943) i Johannesa Brahmsa (1833-1897). Potisnutu istinu u donekle šifriranom obliku Taslaman je uspio dotaknuti već na samome početku, pri iznošenju Mozartove peterodjelne Fantazije u c-molu, KV 475, sačuvane improvizacije u rasponu od tajanstvenih uvodnih akorda do proširenih lirskih interludija i užurbanih ispada, a podjednako tako i zbirke kontrastnih raspoloženja razvijanih po uzoru na oblike zastupljene u fantazijama Carla Philippa Emanuela Bacha (1714-1788). Međutim, osim prikaza osebujnog Mozartovog narativnog nagona i sjajno ugođenih dramskih akcenata, sve čarobno bilo je u neku ruku cenzurirano, što zbog ustrajanja na metronomskom tempu, a što zbog predimenzionirane dinamike, primjerenije sljedećem Schumannovom, peterostavačnom karnevalskom djelu Faschingsschwank aus Wien (Phantasiebilder), op. 26, koje je u potpunosti odgovaralo temperamentnom i izuzetno spretnom pijanistu. Fantastične slike za klavir bile su iznesene u dahu, poput velike romantične sonate, ali sa zanemarenim nježnim međuproduktom (Romanze) i gotovo premoštenim karakterističnim figuracijama (Intermezzo) prije samoga finala.

U čast Antonu Arenskom

Britki portreti slijedili su i u nastavku u kojem je Taslaman na neki način istaknuo Istarsku barkarolu, op. 31, Ivane Lang, njišući se (su)zvučno u snenom ritmu valova i vesala živopisnih venecijanskih gondolijera. Seriju fantazija i snova dopunila je uvodna Elegija, op. 3, br. 1, iz peterodijelnog opusa Morceaux de fantaisie, iz Rahmanjinovljeve višeslojne imaginacije posvećene njegovom učitelju harmonije, Antonu Arenskom (1861-1906). Jednodimenzionalnost izvođenja, u preizravnoj korelaciji sa zapisanom istinom, na žalost nije izostala niti pri izvođenju Brahmsovog mladenačkog Scherza u es-molu, op. 4, koji je malobrojnoj publici ponudio oglede suprostavljenih tema, trija, skala i umješno postavljenih sinkopa. T