GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: IZUZETNO DOBAR UČINAK BELGIJSKOG KLARINETISTA JEANA-LUCA VOTANA

25. svibnja, 2024.

Piše: Igor Koruga

Prirodno je pomisliti da je sva glazba nastala na temelju ranijih obrazaca, da nešto nije niklo ni iz čega, osim, vjerojatno, neke prve osmišljene (pra)skladbe. Taj arhaični prvijenac još vjerojatnije nije bio zapisan, jer nije postojalo glazbeno pismo, već se posve slučajno ponovio nekoliko puta kao uređeni tonski niz i takav ostao zapamćen. Uostalom, poput prvih živih bića koja su svoju gensku građu nasljeđivala od svojih predaka, a koja su se tijekom milijuna godina razvila do kompleksnog ljudskog gen(om)a, početne su zvučne artikulacije tijekom vremena poprimile vrlo razvijene i pomno organizirane, nekad čak i nejasne glazbene oblike. Na taj se način oduvijek promatrala glazbeno-umjetnička tradicija, danas golema građa čiji se neznatni dio ovoga četvrtka, 23. svibnja 2024. godine, od 19:30 sati, javno predstavio u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog, na desetom koncertu iz Majstorskog ciklusa Simfonijskog orkestra HRT-a.

Između krajnjih granica

Zanimljiviji dio koncerta zauzeo je Koncert za klarinet i orkestar, finskog skladatelja Magnusa Lindberga (1958), nastao za vrijeme skladateljevog stasanja (i) u suradnji s klarinetistom Karijem Kriikkuom (1960), svojim studijskim kolegom koji je tijekom osamdesetih godina bio jedan od vodećih finskih avangardista i pripadnika tadašnjeg novog vala. Njihov odnos bio je na tragu sličnih plodonosnih skladateljsko-klarinetističkih povijesnih suradnji Mozarta i Stadlera, Webera i Bärmanna, ili Brahmsa i Mühlfelda. U skladbi, dakle, u kojoj se izrazita Lindbergova muzikalnost sljubila sa solističkom tehničkom zahtjevnošću, melodijskom ljepotom i suvremenim ozračjima istaknuo se ponad svih belgijski klarinetist Jean-Luc Votano (1982), dobitnik brojnih nagrada na međunarodnim natjecanjima, više puta nominiran za nagradu Octave de la Musique, član trija Abocalibs, ansambla Contraste i izvođač koji je 2019. godine uz Kraljevsku filharmoniju iz Liègea snimio Lindbergov koncert za prestižnu izdavačku kuću Fuga Libera / Outhere Music. Klarinet se između svojih krajnjih granica kretao tijekom svih pet odsjeka jedinoga stavka u kojima je, na početku i kraju, bilo naznaka Debussyja, u orkestracijskim djelovima burne sredine, Barbera i Coplanda, te u džezerskim tonskim krajolicima, Georgea Gershwina. Votanova virtuoznost nikada se nije pokazala iscrpljujućom u toj začaranoj šumi (orkestralnih) zvukova, ponekad razboritoj i dobroćudnoj, a ponekad i okrutnoj i zastrašujućoj. Sve vrijeme solist jedva da je prestao svirati i imitirati zvučne obrise prirode finskog otoka, odnosno ljetovališta u kojem je djelo i bilo stvoreno. Rijetki incidenti bili su u pravilu obarani pamtljivijim glazbenim idejama koje su se naposljetku, uvijek nekim čudom, u svojoj kopozicijskoj složenosti svele na izuzetno dobar učinak.

Naoko neprohodna Mahlerova Peta

Bujan zvuk obilježio je i nastavak koncerta u kojem se izvela ogromna Mahlerova Peta simfonija u cis-molu. Peta, s pet stavaka, grupirana u tri beskrajna dijela, bila je odmaknuta od svega onoga što je Mahler radio u svoje prve četiri, dopadljive i pregledne simfonije koje su, unatoč stilskoj raznolikosti, sve bile programskog karaktera te na neki način temeljene na narodnim pjesmama iz zbirke Des Knaben Wunderhorn (Dječakov čarobni rog). Orkestar je i u zagrebačkoj izvedbi Pete bio virtuozno tretiran, neprestano komprimiran, od mračnoga početka, Žalobne koračnice s oznakom Im gemessenen Schritt, preko turbulentnog drugog stavka, središta simfonije sa Scherzom oznake Kräftig, nicht zu schnell, sve do posljednja dva stavka: sjetnog Adagietta (Sehr langsam) i Rondo-Finala (Allegro – Allegro gracioso. Frisch). Bilo je tu i ozbiljnih muka, recimo u trećem, vrlo kompliciranom stavku u kojem se strastveni šef dirigent SO HRT-a Pascal Rophé (1960) jedva othrvao sa svim okomitim neravninama (koje je trebalo znalački ¨zanemariti¨). Nešto jednostavnije bilo je održavati duga, kontrolirana zatišja predivnih gudačkih melodija u Adagiettu te spojiti klasične, tročetvrtinske bečke plesove s iznenadnim i sporadičnim zvukovima klezmera i flamenca. Sve u svemu, bilo je zamršeno, prepuno svega, gusto i naoko neprohodno, do te mjere da su rijetki, manje koncentrirani slušatelji napuštali dvoranu netom prije kraja predstave i velike zahvale žilavim izvođačima, sjajnom solistu i ustrajnom dirigentu koji će već početkom lipnja ugostiti japanskog pijanista Makota Ozonea (1961) u izvedbi neponovljive Gershwinove Rapsodije u plavom za klavir i orkestar. T