GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: IZNIMAN BOŽIĆNI KONCERT U REŽIJI TOMISLAVA FAČINIJA I ZBORA HRT-a

14. prosinca, 2023.

Piše: Igor Koruga

Od mladalačke kulture do lajt-kulture i one kanonske, danas nas često ne dijeli niti najmanji korak. Televizija, promidžba, video i internet postavljaju se uz bok dizajnu, modi i stripu, ali i zbivanjima u najozbiljnijim kazalištima, muzejima i koncertnim dvoranama. Sukobi takozvanih kulturnih povjesničara, skrivenih pod krinkom prefiksa post, sve su bezizražajniji i beznačajniji u otvorenom, liberalnom duhu vremena, pa se primjerice sada, u vrijeme Došašća, izjednačava ponuda jela, pića, buke i kiča s ponudom iznošenja neprocjenjive svjetske i domaće glazbeno-umjetničke zaostavštine. Još je nedavno božićni koncert bio sinonim za rijetku, ili čak jedinu godišnju prigodu na kojoj se moglo (barem u ulozi slušatelja) sudjelovati u tumačenju Bachovih pasija, misa i kantata, Händelovih oratorija, Cherubinijevog, Mozartovog, Verdijevog i Fauréovog Rekvijema, Berliozovog, Brucknerovog i Pärtovog Te Deuma i sličnih prvorazrednih žanrovskih djela. Novca je, kao i danas, bilo dovoljno, no tada se znalo za red, visoka je umjetnost bila legitimna, sasma neovisna o politici i gospodarstvu.

Odgovarajuća za predbožićno vrijeme

Stoga se danas najiskrenije veselimo iznimkama, koncertima poput onog koji se dogodio u utorak, 12. prosinca 2023. od 20 sati, u pomno uređenoj Laubi u kojoj svoj prestižni ciklus Sfumato već odavno promoviraju vrsni pjevači iz Zbora HRT-a. Iznimkom se, i to najpozitivnijom, smatrao i njihov dirigent, Tomislav Fačini, koji je, osim vokalnih solista u zboru i vrsnih instrumentalista (violistice Marije Andrejaš, barokne violončelistice Lee Sušanj Lujo, teorbista Izidora Erazema Grafenauera i organista Pavla Mašića), mudro odabrao članove njemačkog ansambla Concerto dei venti, ali i djelo, Vespro della Beata Vergine (Večernje Blažene Djevice), talijanskog velemajstora baroknog višeglasja, Claudija Monteverdija (1567-1643). Cjelovita publikacija, nastala 1610. godine, i u ovoj je izvedbi pokazala svu Monteverdijevu vještinu skladanja na području sakralne polifone glazbe te njegovo nedvojbeno poznavanje liturgije. Sastavljena od Mise za šest glasova, glazbe za večernju molitvu, Večernje, moteta i sonate, te s tekstovima vezanim uz Blaženu Djevicu Mariju i priključenim Magnificatom s kraja bogoslužja Večernjice, skladba je u velikoj mjeri bila odgovarajuća i za aktualno, predbožićno vrijeme. U ukupno pet specifičnih Psalama, sjedinjenih s himnom Ave maris stella, Monteverdi je koristio tehniku cantusa firmusa, u zborskim dionicama i tehniku izvedenu iz njegovih svjetovnih skladbi, uključujući i operu, dok je u solističkim stavcima prihvatio glazbenu onovremenost, oblikujući na njoj svoj upečatljivi, osobni stil.

Najljepši tenorski trojac

Kontrastni i kontinuirani izmjenični obrasci Večernjice započeli su frazom Deus in adiuvandum, jasne tenorske intonacije (Tomislava Jukića), praćene zborskim odgovorom i fanfarama (baroknim trombonima) na jednom akordu. Korištenjem cantusa firmusa, dakle renesansne glazbene tradicije, u nastavku su se istraživale mnogostrukosti vokalnih tekstura u svakom zborskom stavku: od imitacijskih stihova u Dixit Dominus do dva petoglasna zbora u Nisi Dominus a 10. Skladne pak sopranske arije (Daniele Perose i Monike Cerovčec) oplemenile su donekle kohezivne stavke Laudate pueri a 8, i Pulchra es a due voci, netom uoči točke večeri, odnosno nastupa trojice vodećih tenora, Siniše Galovića, Tomislava Jukića i Luke Šindije, koji su u središnjem stavku, Duo Seraphim, tribus vocibus, rječju nepovezanom s Djevicom Marijom, nesvakidašnje zablistali. Prvotno u duetu pripovjedača i raspjevanih serafina koji su zazivajući Boga (Sanctus, sanctus, sanctus, Dominus Deus Sabaoth) koristili virtuozne vokalne tehnike i ponavljajuće note, sve do upliva trećeg glasa koji je bio nužan za (vele)majstorski kontrapunktski tok, na razmeđi crkvene glazbe i virtuozne opere. Istinsku uzvišicu obilježile su riječi et hi tres unum sunt (i ova trojica su jedno), ili točnije, dio unum sunt (su jedno), u kojem su se sva tri glasa sjedinila u jednome tonu. U najboljem svjetlu predstavili su se i njemački glazbenici iz sastava Concerto dei venti. Prije svega s raznovrsnim ritornellima s kojima su dopunjavali zborske glasove (Ave maris stella; Hymnus a 8), predvodili ostatak instrumentalista i basso continuo (Sonata à 8 sopra – Sancta Maria ora pro nobis) te sa zadivljujućom virtuoznošću pratili virtuozne postupke u završnom kantiku (Magnificat septem vocibus & sex instrumentis).

Na kraju

I konačni amen bio je dinamički besprijekoran, protegnut do posljednje nečujne note, nakon koje je morala nastupiti podulja tišina. Tišina kao završna, prevažna interpunkcija i kao zahvala nadahnutim umjetnicima za podjednako modernu i tradicionalnu predstavu Monteverdija. Međutim, tišine nije bilo. Niti malo. Jer ju je svojim pljeskom uništio samo jedan čovjek iz publike. Siguran sam da je htio pokazati da točno zna kada je kraj. No ispalo je posve suprotno. T