Piše: Igor Koruga
Nova i ugodna svježina ovih je dana zapuhala s Gornjega grada, iz Klovićevih dvora gdje su se održavale i još se uvijek održavaju 44. Večeri na Griču. One su, dakle, i nakon puna četiri desetljeća ostale mjesto okupljanja sjajnih glazbenika, domaćih poklonika različitih glazbenih stilova, političke elite i kulturno osviještenih turista. Ovogodišnje izdanje ponudilo je pet koncerata, u razdoblju od 4. do 18. srpnja 2025. godine, od kojih se dosad nije održao samo prvi, i to zbog vremenskih neprilika i prevelikog izvođačkog tijela za premještaj u alternativni prostor. Radilo se naime o projektu In memoriam Saša (Britvić) i izvedbi Mozartovog Rekvijema u d-molu, KV 626, koja će se ipak ponovo organizirati već početkom rujna u Velikom Lisinskom.
Superzahtjevan niz Schumannovih skladbi
No, zato je nastavak festivala uskoro donio dvije simpatične priredbe gostujućih glazbenika. U srijedu 9. srpnja od 21 sat, nastup francuskog sastava Thomas Dunford & Friends, skupine glazbenika okupljene oko fenomenalnog lutnjista Thomasa Dunforda (1988), poznatog po uzornom školovanju i rijetko muzikalnim izvedbama obrada (za arhaičnu lutnju) Bachovih Suita za violončelo solo i Partita za violinu solo, zapisanim na višestruko nagrađeni nosač zvuka Bach (Alpha Classics, ALPHA361), te dva dana kasnije, u petak 11. srpnja od 21 sat, nastup Janoska Ensemblea, romskog obiteljskog kvarteta iz Slovačke koji je razdraganoj publici ponudio svoj inovativan pristup Vivaldijevim Četirima godišnjim dobima, prepun uzbudljivih interpretacija i osvježavajućih aranžmana. Međutim, šalama i atrakcijama unatoč, najposjećeniji je ipak bio vrlo ozbiljan nastup našeg svjetski priznatog pijanista Lovre Pogorelića (1970) koji je u idealnim uvjetima, u nedjelju 13. srpnja od 21 sat, unutar zvonkih zidina gornjogradske umjetničke galerije odsvirao programski ujednačen i superzahtjevan niz skladbi Roberta Schumanna (1810-1856). Za tu priliku organizator je osigurao neobično kvalitetni koncertni klavir Fazioli, izuzetne snage, tonske ravnoteže, opsežnog dinamičkog raspona i harmonijskog bogatstva, ukratko karakteristika koje su bile potrebne pijanistu Pogorelićevog formata u preciznom (o)slika(va)nju Fantazije u C-duru, op. 17, Toccate u C-duru, op. 7, i Simfonijskih etida, op. 13.
Virtuozno izvođenje, bez rizika
Raskošna Fantazija iz 1836. godine predstavila se dakle kao znatno obogaćena inačica te izrazito romantičarske vrste djela kojoj su, osim Schumanna, osobitu pažnju pridavali Franz Schubert (1797-1828) i Frédéric Chopin (1810-1849). U njoj je Lovro Pogorelić na najbolji mogući način istaknuo široke poetske dimenzije, duboku i čistu liriku te zanosne strasti protkane turobnim ozračjima, odnosnim na skladateljeve čežnje, nade, ali i strahovanja u vezi s likom Clare (Wieck) Schumann (1819-1896). Pijanistička predanost i dorečenost bila je sveprisutna i u opisu velebne Toccate (tal. tocca = dodir), možda jedine Schumannove skladbe inspirirane tehničkim zahtjevnostima/poteškoćama sviranja klavira. Tada još nisu bile napisane Lisztove Trancendentalne etide, S. 139, i Chopinove Etide, op. 10, pa je sam skladatelj vjerovao da je to najteži komad ikada napisan. Današnji pijanisti često ih nastoje izvoditi poput velikog Sviatoslava Richtera (1915-1997), izuzetno muzikalno i što je brže moguće, no Pogorelić se poveo svojim velikim iskustvom i opredijelio za detaljno i dovoljno virtuozno izvođenje, lišeno bilo kakvog rizika. U sastavnici sonate, neprekidne šesnaestinke, kromatske nizove, nadljudske oktave, manične polifonije, kvazi-ekspozicije i druge motivičke i tematske odrednice bilo je teško pratiti, a kamoli svirati bez prestanka punih sedam minuta. Međutim, spretnosti i snage Lovri Pogoreliću je dostajalo barem još za podrobno tumačenje preostalih Simfonijskih etida, izgrađenih po uzoru na teme s varijacijama. Točnije, tema i njenih dvanaest varijacija poprimale su u Pogorelićevom sviranju orkestralne razmjere, a varijacije su, oblikovane kao etide, tvorile bogate i raznovrsne slike u kojima je tematski materijal najčešće postupno prelazio iz prvobitnog turobnog u završni pobjedonosni ugođaj. Stoga se bolji završetak programskog djela nije mogao niti zamisliti, jednako kao i dvostruki dodatak s Adagiom iz Bachovog Koncerta za klavir u d-molu, BWV 974, i Rahmanjinovljevim Preludijem, br. 7, iz zbirke 10 preludija, op. 23. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.