Piše: Igor Koruga
S novim programskim idejama odmaknutim od baroknih tradicija definiranih opusima Bacha, Handela, Telemanna i Vivaldija, sa sklopom prijenosnih orgulja i čembala, fagotom i violončelima posred pozornice, odnosno sa sve neizostavnijim violonistom i violončelistom Domenom Marinčićem i sve aktivnijim udaraljkašem Bornom Šercarom, ali i sa sve agilnijim oboistom i blok flautistom Stjepanom Nobilom te pogotovo s poduzetnom, muzikalnom i vrlo živom violinisticom Helgom Korbar, Hrvatski je barokni ansambl (HRBA) ušao u svoju dvadeset i drugu koncertnu sezonu, HRBA 2022. Usto, prema riječima umjetničke voditeljice ansambla, violinistice Laure Vadjon, ovogodišnji bi se repertoar samo do jeseni trebao oslanjati na djela uglavnom zapostavljenih, ali svojevremeno progresivnih baroknih majstora, otkad bi se, u jesensko-zimskoj shemi, imalo za shodno glazbeno portretirati poneke skladatelje iz klasične epohe.
S nebeskih visina
Stoga su se na koncertu imenovanom po alegorijskom epitetu uvjetno dodijeljenom Kristovoj majci – Magna Mater Austriae, a održanom u nedjelju 30. siječnja u Satiričkom kazalištu Kerempuh od 20 sati, tumačila djela Johanna Heinricha Schmelzera (1623-1680), Johanna Josepha Fuxa (1660-1741), Giovannija Valentinija (1582-1649), Antonija Bertalija (1605-1669) i Giuseppea Torellija (1658-1709), i to na način blizak talijanskom specijalistu za ranu glazbu, dirigentu, da gamba violistu i traverso flautistu, Mauru Colantoniju, koji se nakon učenja u Veneciji, Milanu i Amsterdamu, trenutno našao na studiju u salcburškom Mozarteumu u klasi profesora Vittorija Ghielmija. Duhovnu i svjetovnu retoriku uobličenu u Fuxov motet Ave Regina Coelorum za sopran, gudače i basso continuo i ariju Sento nel core za sopran violu da gambu, gudače i basso continuo, iz opere ¨La decima fatica d’Ercole¨, glasovno je donijela decentna i tehnički suverena sopranistica Nikolina Hrkać, dosegnuvši pritom (tek) razinu gostujuće solistice. Međutim, s druge strane, nemjerljiv komorni potencijal HRBE mogao se naslutiti u Valentinijevim Sonatama à 4 i à 5 unutar čijeg je čvrstog i plemenitog continuo okvira bilo jedino moguće zorno iznijeti glazbene kreacije uzdignute do nebeskih visina. S istih visina kao da je, u Bertalijevoj Ciacconi, sa svojim instrumentom propjevala u svakom smislu izvanserijska violinistica Helga Korbar koja je na samome kraju priredbe, osim pljeska nakon skupno izvedene Torellijeve trostavačne Sinfonije in Do, bila nagrađena i raskošnim Colantonijevim buketom cvijeća.
Nestorovićeve obrade
Nagrađeni pljeskom bili su i dan kasnije, u ponedjeljak 31. siječnja u Maloj dvorani Lisinski od 20 sati, svi sudionici sveobuhvatnog kulturnog zbivanja vezanog uz 20. koncertnu sezonu 2021/2022 ciklusa Gudačkog kvarteta Sebastian, među kojima su se prigodno predstavili akademska slikarica Ksenija Turčić (1963) s dijelom svoje prostorne instalacije Iconophilia (2018) i saksofonist, solist i dirigent Saša Nestorović sa stilski profinjenim obradama Jazz standarda za saksofon i gudački kvartet. Od Nestorovića se ondje svakako očekivao suspregnut solistički izraz, što zbog općeg klasičnog ozračja a što zbog neposrednije komunikacije s gudačima, one istinske, s okusom i mirisom. U tom smislu, u uspješnicama Cole Portera (You’d Be So Nice To Come Home To), Mattyja Malnecka i Fuda Livingstona (I’m Through With Love), Oscara Levanta i Edwarda Heymana (Blame It On My Youth), Jeromea Kerna (The Way You Look Tonight) te tijekom Istrom obojenog Green Lobster Dreama Boška Petrovića, Sebastianovci su podrža(va)li preciznog i većma estetski orijentiranog Nestorovića koji je odista majstorski, na tenoru ili minijaturnom Bb sopraninu, tu i tamo beskrajno nježno ¨provocirao¨ s pokojom moćnom, disonantnom figur(ic)om.
Uvjet za izvođenje
Ostatak su večeri, osim poezije Sibile Petlevski i Vladimira Nazora, ispunile Duhovne harmonije Anđelka Milanovića (Gregorijanski koral) i Franje Dugana (Cithara octochorda) i gudački kvarteti Niccole Paganinija (1782-1840) i Cesara Francka (1822-1890). No, uvjet za natprosječno izvođenje Franckovog Gudačkog kvarteta u D-duru, koji je u presloženoj formi sonate s trostrukim oblikom Lieda (Poco lento/Allegro) sadržavao i nizove imitacija ionako već prekompleksnih i pre(iz)rađenih stilova Beethovena, Brahmsa i Mendelssohna, bio je bez sumnje uvodni dohvat tumačenja znatno prirodnijeg i ugodnijeg Paganinijevog vrlo dobrog, ili čak odličnog, Trećeg gudačkog kvarteta u A-duru, op. 1, uratka ispunjenog briljantnim majstorstvom na području komorne glazbe, Mozartovim melodijama iz Čarobne frule kao i skladateljevim gitarističkim preferencijama u obliku zanimljivo postavljenih akordskih suzvučja između svih gudača. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.