Piše: Igor Koruga
Uoči blagdana Svih svetih, bio je privilegij prisustvovati koncertu, Pezzi sacri, u četvrtak, 31. listopada od 19:30 sati, u Velikom Lisinskom. Bio je to ujedno i početak novog ciklusa Kanconijer, Zbora i Simfonijskog orkestra HRT-a, na kojem su nastupili odlični gostujući glazbenici: Zbor slovenske filharmonije, uvijek nedovoljno hvaljeni dirigent Ivan Repušić (1978), sjajna sopranistica Josipa Bilić (1997), poznata po zapaženim opernim ulogama u zagrebačkom HNK-u, Frovilleu, Innsbrucku, Grazu i Helsinkiju, i dječački alt Mirjan Josip Mundweil (2012), zasad poseban po svom učenom i izuzetno lijepom glasu. Publike je bilo više nego inače, moguće zbog dobro osmišljenog programa, ali i zbog duljeg vikenda, dobivenog kalendarskom slučajnošću.
Upisano u partituri
Većinu vremena slušao se opus Quattro pezzi sacri, Giuseppea Verdija (1813-1901), sastavljen od četiri samostalna djela – Ave Maria, za mješoviti zbor a cappella, Stabat Mater, za mješoviti zbor i orkestar, Laudi alla Vergine Maria, za ženski zbor a cappella i Te Deum, za dvostruki mješoviti zbor, sopran i orkestar – skladana u različitim razdobljima i namijenjena različitim skupinama izvođača. Dvije čisto vokalne izvedbe bile su maestralne u svakom pogledu; Ave Maria sa svojom ¨zagonetnom ljestvicom¨, koju je svojedobno kreirao profesor s milanskog Konzervatorija, Adolfo Crescentini (1854-1921), i objavio u časopisu Gazzetta musicale di Milano uz poziv čitateljima za harmonizaciju, te Laudi alla Vergine Maria (Hvalospjevi Djevici Mariji), s neobičnim homofonim uglazbljenjem tekstovnog predloška baziranog na stihovima iz XXXIII pjevanja Danteovog Raja, na talijanskom jeziku. Dužnu počast svojim uzorima, Palestrini i Bachu, Verdi je (o)dao i s kontrapunktskim intervencijama koje su slovenske i hrvatske pjevačice izvele besprijekorno, razumije se, uz ogroman doprinos maestra Repušića. Njegova predodžba bila je blistava i u izvedbama druga dva djela, obilježena famoznim zborom, koji je sa svoje strane pružio idiomatsku i vrlo zadovoljavajuću izvedbu, no ponegdje ipak odveć zasjenjenu pretjeranim zvučnim orkestralnim udarima, dakako, upisanima u Verdijevu partituru. Istina dakle jest to da se upravo takav, mjestimično zaglušujući Te Deum, svojom složenošću, autentičnošću i konceptom istaknuo na polju Verdijeve neoperne glazbe, da je takav bio primjeren za izvođenje na velikim, svečanim i glasnim proslavama, pobjedama i krunidbama, ali i to da je zbog svega toga ostao neusporediv sa simboličkim i produhovljenim djelima J. S. Bacha i G. P. da Palestrine.
Prema Bernsteinovim naputcima
Blažu i dirljiviju glazbenu poruku, jednog od najcjenjenijih i najizvođenijih američkih skladatelja (u Europi i obje Amerike), Samuela Barbera (1910-1981), slušateljstvu su prenijeli gudači SO HRT-a pri tumačenju ekspresivnog Adagia za gudače, izvorno proizašlog iz autorovog Prvog gudačkog kvarteta. Nadahnuta izvedba u najboljem je svjetlu pokazala Barberov skladateljski stil, njegovo prihvaćanje tonske glazbe – koje ga je dovelo u sukob s mnogim suvremenicima, pobornicima eksperimentalnosti – i rezultirajuću pristupačnost, odnosno sve ono što mu je osiguralo (dugo)vječnost i popularnost. Prihvatljiv i pristupačan bio je i nastup dječačkog alta Mirjana Josipa Mundweila koji je precizno otpjevao solističke dionice u sljedećim, trostavačnim Chichesterovim Psalmima (u B-duru), za mješoviti zbor, dječački glas i orkestar, naizmjerno talentiranog dirigenta, skladatelja, pijanista i pedagoga, Leonarda Bernsteina (1918-1990). Čvrsto ukorijenjeni u tonalitet, Psalmi su pritom suprostavili konvencionalne crkvene homofone i imitacijske obrasce judaističkoj liturgijskoj tradiciji, te nametnuli imperativ pjevanja na hebrejskom, prema Bernsteinovim naputcima, s melodijskim i ritmičkim jezičnim konturama koje su diktirale raspoloženje i melodijski karakter djela. U tom ozračju, punom nade i života, došlo se i do jedinog logičnog zaključka, uobličenog u dostojanstvenu i zanosnu zborsku molitvu. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.