Piše: Igor Koruga
Većinu danas najpopularnijih djela za violončelo i orkestar obilježili su izrazito neugodni počeci. Hoću reći, jedan od tri Haydnova koncerta bio je izgubljen dvjestotinjak godina, o drugom se sporilo oko autorstva; Schumannov Koncert u a-molu, op. 129, nije bio čak niti uvježban za skladateljava života, Dvořákov su kritizirali zbog pretjerano simfonijske orkestracije i neravnoteže, a Čajkovski je, također zbog recepcije javnosti, umro u uvjerenju da su mu Varijacije na rokoko temu, op. 33, bile rijedak neuspjeh. Slično se dogodilo i s Koncertom za violončelo i orkestar u e-molu, op. 85, Edwarda Elgara (1857-1934), kojeg je na praizvedbi krajem listopada 1919. godine uništio beskrupulozni i samodopadni dirigent Albert Coates (1882-1953), a koji je i danas veoma osjetljiv za izvođenje. Naime, dirljiva mističnost Elgarova remek-djela najčešće se podcrtavala s izvedbama dviju ne(u)obič(aje)nih violončelistica: Beatrice Harrison (1892-1965), znamenite po živom muziciranju sa slavujima, i Jacqueline du Pré (1945-1987), čiji je neupitan dar nadišla njezina tragična životna sudbina. Na (is)tom tragu, posebnosti izvornog rukopisa bile su povezane i s bolnom autorovom osjetljivošću, živčanom ranjivošću, introspekcijom kao i sa žaljenjem za unutarnjim i vanjskim svijetom, uništenim nakon Prvog svjetskog rata. Stoga se od praizvedbe naovamo često težilo emotivnijem, otvorenijem i ekspresivnijem pristupu Elgarovoj četverostavačnoj skladbi (u maniri du Pré), a rjeđe onom suzdržanom, odmjerenom i bistrom, s dovoljnim stupnjem muzikalnosti i introspekcije, kojem se, u četvrtak 15. prosinca u okviru Majstorskog ciklusa Simfonijskog orkestra HRT-a, u Velikom Lisinskom od 19:30 sati, podvrgnuo talijanski violončelist Enrico Dindo (1965).
Virtuoznost talijanskog violončelista
Spreman za suradnju bio je i dirigent Pascal Rophé, u potpunosti sjedinjen s punim i fokusiranim orkestrom, ali i s Dindom koji je u vlastitu interpretaciju uspio unijeti dašak melankolije, raspjevani gudački ton, nepretencioznu virtuoznost i besprijekorno dorečen stil. Skupna zvučna slika bila je čvrsta i u sjenovitom Scherzu, s asocijacijama na Roberta Schumanna, u sljedećoj tužaljki (Adagiu) te u falstafskom finalnom stavku (Allegro – Moderato – Allegro, ma non troppo) s humorom, kadencom, bolnom pjesmom i naglim, nenadanim prekidom na samome kraju. Transparentnošću i dosljednošću bila je obilježena i izvedba Faust-simfonije prema Goetheu u tri karakterne slike za tenor, muški zbor i veliki orkestar, S. 108, Franza Liszta (1811-1886), koja je, poput svog naslova, bila naprosto (pre)opširna i (pre)konfuzna. Tome je nekoć prigovorio i Eduard Hanslick (1825-1904), jedan od najutjecajnijih bečkih kritičara pretprošlog stoljeća, spominjući drskost Lisztovog pokušaja – nipošto zbog programske povezanosti s Goetheovim predloškom, Faustom i Mefistom, već zbog pretjerane opsežnosti izraza, nauštrb glazbenog sadržaja. Štoviše, Hanslickove poklonike još i danas čudi fakat da je upravo Lisztu bilo posvećeno neponovljivo Faustovo prokletstvo, op. 24, Hectora Berlioza (1803-1869), majstora široke orkestracije i autora epohalnih vrhunaca poput Fantastične simfonije, op. 14, Dramatične simfonije Romeo i Julija, op. 17, Te Deuma, op. 22, i Requiema, op. 5. Međutim, u Lisinskom je za bučnu zahvalu i pohvalu bilo više nego dovoljno razdraganih poklonika Liszta, iznimno kompetentnog i angažiranog Rophéa i primjerno ugođenog Simfonijskog orkestra HRT-a.
Uz podosta mašte
Nešto manje publike, sklone komornijem sastavu Zagrebačkih solista, skupilo se u koncertnoj dvorani Blagoje Bersa (MA) dva dana kasnije, u subotu 17. prosinca u 19 sati, na trećem koncertu 68. sezone 2022/2023 na kojem su se izvodile obrade znamenitih skladbi, izvorno napisanih za violinu i klavir. Riječ je bila o Sonatnom stavku u c-molu, WoO 2, Johannesa Brahmsa (1833-1897), Sonati za violinu i klavir u c-molu br. 3, op. 45, Edvarda Griega (1843-1907) i Sonati za violinu i klavir u A-duru, Césara Francka (1822-1890), dakle, o djelima trojice skladatelja i ponajprije pijanista (i orguljaša) koji su, osim za violinu, (i) za svoj instrument napisali besprijekorne dionice. A njih, zbog duboke analize ritma i takta, dinamike i akcentuacije, točaka i poteza, pedaliranja i overholdinga, non legata i isprekidanih akorada, kao i zbog perkusionističke prirode klavirskog instrumenta, svakako nije bilo jednostavno preobraziti u jednako kvalitetan i uzbudljiv gudački slog. Stoga je slušateljstvu bilo potrebno podosta znanja, iskustva i mašte za dublje poniranje u Brahmsovu razvedenu i sinkopiranu mađarsko-njemačku narodnu ritmiku, Grigov mračan ton i ¨širi kontekst¨ eksplicitnog nacionalizma te u Franckovu kromatsku harmoniju i cikličku transformaciju tematske građe. Međutim, potpun užitak pružile su, ipak, rasne violinske dionice koje su, uz pomoć uzornog detachea, vrsne tehnike gudala i prstiju, glatkih legata i točnosti u visokim položajima koncertnog majstora i solo violinista Sretena Krstića, bile iznimno točno i tečno izvedene. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.