Piše: Igor Koruga
Na drugom ovosezonskom koncertu Hrvatskog baroknog ansambla (HRBA), koji se održao u kazalištu Kerempuh u nedjelju 22. ožujka od 20 sati, bila je predstavljena napuljska barokna glazba s početka 18. stoljeća, osmišljena u tadašnjim vrhunskim napuljskim konzervatorijima i opernom kazalištu San Bartolomeo u kojem su se nekoć praizvodila djela Monteverdija, Scarlattija i Pergolesija. Program većma za flautu, violine i basso continuo bio je prilagođen uglednoj gošći iz Slovenije, izvođačici na blok-flautama, baroknom fagotu i dulcijanu, Maruši Brezavšček, specijalistici za ranu i suvremenu glazbu, a ovoga puta i umjetničkoj voditeljici Hrvatskog baroknog ansambla.
Jedinstvena flautistica
Tri skladbe bile su odabrane iz znamenite zbirke Concerti di flauto, violini, violetta, e basso di diversi autori (1725): peterostavačni Concerto V u G-duru, Francesca Mancinija (1672-1737), četverostavačna Sonata Decima Quinta u F-duru, Giovannija Battiste Mele (1701-1752), i četverostavačna Sonata Unadecima u a-molu, Domenica Natalea Sarrija (1679-1744). Ta glazba između ostalog je sadržavala i obilježja predstojećeg galantnog stila, dramatičnu ekspresivnost opere, strogi kontrapunkt te živahna kretanja flautističkih i violinskih dionica, usmjerenijih na pretklasičnu melodiku nego na složeni barokni kontrapunkt. Brezavšček je podjednako briljirala u karakterističnim plesnim i sinkopiranim ritmovima, u razigranim dijalozima sa suzdržanijim violinama, te u jedinstveno naglašenim solima povrh gotovo bezgrešne slovenske continuo kombinacije čembalista Egona Mihajlovića i violončelistice Kaje Kapus. Naše su se pak violinistice, Laura Vadjon i Helga Korbar, uz violisticu i violinisticu Dagmar Korbar te continuo skupinu, istaknule unutar sadržajnih opisa Concerta Br. III, Alessandra Scarlattija (1660-1725), Sonate (Schrank Br. II), Leonarda Lea (1694-1744), i mnogostavačnog Concerta II, Francesca Durantea (1684-1755), često samostalno, ali i u dotjeranoj gudačkoj zajednici. Sve u svemu, malobrojna publika na koncu je ipak dobila dojam autentičnog ceremonijalnog ozračja terminološki rastegnutih napuljskih „koncerata“, ukrašenih bujnim, superpreciznim i elokventnim flautističkim zvukom vidljivo nadahnute Maruše Brezavšček.
Ukorak s Philippom
Sličnom nadahnuću radovala se i brojna publika koja je u utorak, 24. ožujka, jedva stala u Grkokatoličku konkatedralu u gornjogradskoj Ćirilometodskoj ulici u kojoj se od 20 sati održao peti koncert pretplatničke sezone 2025/2026 Zagrebačkog kvarteta. Ondje je kao gost nastupio naš proslavljeni klarinetist Bruno Philipp koji je uz gudače sjajno izveo fenomenalni četverostavačni Kvintet za klarinet i gudački kvartet, op. 90, Borisa Papandopula (1906-1998). Vitalnosti, folklornih boja i invencija bilo je u izobilju u toj konciznoj partituri s melodičnim cantabileom uoči prepoznatljivog motivičkog ubrzanja i vodeće uloge klarineta s naletima, trilerima i elegantnim pokretima. Skladatelj je usto ponudio i zanimljiv solilokvij (razgovor sa samim sobom) s bogatim elegičnim tonovima, slobodnu igru kola i napeti finale s nelagodnim završetkom. Isprepličići se s gudačima, Philippov je klarinet doslovce pjevao, inteligentno i osjetljivo u gracioznom fraziranju koje je Papandopulove zanosne melodije iznosio na najšarmantniji mogući način. Ukorak s njim išao/bio je i ostatak sastava, ali valja priznati, nitko kao nadprosječni violist i umjetnik općenito, Hrvoje Philips. Kvartet se predstavio i samostalno, u podjednako kvalitetnim i povezanim kompozicijama Alfreda Schnittkea (1934-1998) i Ludwiga van Beethovena (1770-1827). Povezanim stoga što je Beethovenova Velika fuga za gudački kvartet, op. 133, uz Lassov Stabat mater i Šostakovičev D-S-C-H motiv, bila prisutna (i) kao jedan od ključnih motiva Schnittkeovog Trećeg gudačkog kvarteta (1983). Oblikujući svaku frazu žustrim i artikuliranim gestama zagrebački su gudači iznijeli velik raspon emocija, od tihe kontemplacije do frenetične histerije i sumornih, beznadnih dijelova Schnittkeovog kvarteta i Beethovenove fuge. S tom (pr)ocjenom složila se i većina u konačnici oduševljenih poklonika Zagrebačkog kvarteta koja svojim složnim pljeskom ipak nije uspjela iznjedriti makar jedan dodatni broj. T
