Piše: Igor Koruga
Neobično raznolik, poveći izbor djela bio je predstavljen na šestom koncertu 72. sezone Zagrebačkih solista, na dopadljivom nastupu talijanskog violončelista Giovannija Gnocchija (1977) koji je kao solist debitirao na Honkoškom festivalu sa znamenitim Yo-Yo Maom, a u Zagreb došao (i) zbog ostvarene suradnje s Talijanskim institutom za kulturu. Gnocchi je davno osvojio violončelističko natjecanje Franz Joseph Haydn u Beču, prihvatio je i stipendiju Borletti-Buitoni Trust u Londonu, mjesto profesora violončela na salcburškom Mozarteumu i gostujućeg prvog violončelista u orkestrima pod ravnanjem Claudija Abbada i Valerija Gergieva, tako da je svoju impresivnu tehniku i točnost u (skoro) svakom pogledu pokazao, uz uzorne Zagrebačke soliste, upravo u subotu 14. ožujka od 19 sati u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog.
U želji da istakne
Zavodljiva igra započela je već u prvim taktovima Koncerta za violončelo, gudače i basso continuo u c-molu (1720-1724), RV 401, mislim jednog od najintenzivnijih, najkarakterističnijih i tehnički najdovršenijih djela u Vivaldijevom opusu. U njemu su Solisti tijekom sva tri stavka ustrajali na preciznom, izuzetno muzikalnom i ujednačenom izvođenju niske prateće tessiture (tkiva, većinskog raspona tonova), ključne za prigušeno ozračje skrivenih disonanci i napetih sadržaja iz kojih se očekivalo izranjanje solista, fino naglašenog, ali i usuglašenog s ostatkom ansambla. Gnocchi naime i jest izronio, ali možda prebrzo, ili preintenzivno, u želji da istakne virtuozni potencijal instrumenta, vlastitu motoričku besprijekornost, matematičku uređenost zvuka i (pre)naglašen scenski šarm. Zbog toga su se, primjerice, njegova neizdržana tonska trajanja s bezbroj identičnih oštrica čak i gubila u mekoj mreži gipkog i zahvalnog skupnog suzvuka Solista, tako da se u tom smislu djelomično zakomplicirala stvar s ukupnim timingom, promatranim u kontekstu veće logičke glazbene cjeline.
Predivno vijuganje
Znatno bolje bio je protumačen Concertino za violončelo i gudače u c-molu (1948), op. 43bis, Mieczysława Weinberga (1919-1996), poljskog skladatelja rođenog u glazbeničkoj obitelji židovskog porijekla. Njegova četverostavačna, moderna, zagasita i prijeteća skladba bila je ustvari kao napisana za pompoznog Gnocchija; s početnom mračnom i bolnom, zapanjujućom melodijom, osamljenom povrh nečujnog i pulsirajućeg ansambla (Adagio), visokotonskim proplamsajima i prizvucima u židovskim obrascima lažnih radosti na rubu ludila i Weinbergove gorčine, uzrokovane nezahvalnom kulturnom i političkom klimom u tadašnjem Sovjetskom Savezu (Moderato espressivo), te s meditativnom kadencom uoči užurbanog, završnog Allegra. No ipak, slalom pun drame i mračne glazbene filozofije završio je, na svačiju radost, predivnim vijuganjem oko Rossinijeve dirljive, lirske elegije Une larme (Suza), odnosno teme s varijacijama za violončelo i gudače (1858) iz zbirke Péchés de vieillesse (Grijesi starosti). Naslov skladbe jasno je ukazivao na duboko proživljenu glazbu, posvećenu preminulom prijatelju, te na pjevne fraze koje su u svakom taktu podsjećale na Rossinijevu opernu estetiku i belkantistički ideal, prenesen u instrumentalnu zbilju.
Šum i buka današnjice
Neupitnom estetikom zračili su i praizvedeni Dijalozi Ante Knešaureka (1978), za gudački orkestar, u kojima je skladatelj cjelovito uronio u šum i buku današnjega svijeta. Formalno čvrsta, izrazito uređena skladba zašla je, prema riječima autora, ¨u lomove riječi koje su se razilazile¨, a ispod kojih se ¨provlačila tiha čežnja za razumijevanjem i pažljivim slušanjem drugoga¨. U tom ¨susretu misli i tonova¨ rodio se ¨prostor u kojem je razgovor postao sklad¨, prepun toplih riječi. Samostalno su Zagrebački solisti izveli i Vivaldijev ¨ripieno¨ Koncert za gudače u d-molu (1711-1717), RV 128, te obradu Mendelssohnovog Gudačkog kvinteta u B-duru (1845), op. 87, br. 2. Upečatljivo i emocionalno Vivaldijevo djelo utjelovilo je dramatičan intenzitet i eleganciju baroknog concerta grossa koji je snažno obilježio europsku glazbu 18. stoljeća, dok je vrsno raspisani Mendelssohnov kvintet donio sasvim nove, evoluirajuće postupke, prožete bogatim simfonijskim teksturama i dramatičnim jukstapozicijama radosti i potištenosti. T
