Piše: Igor Koruga
U današnjem vremenu, obilježenom otuđenjima, suprotnostima, (ne)ravnopravnostima, ratovima, skrivenim diktatima i mučnim globalnim tendencijama, nalazi se dakako i suvremena glazba. Ambiciozni skladatelji mogu posezati za nepreglednim mnoštvom zapadnjačko povijesnih i izvaneuropskih tradicija/utjecaja, a ne maknuti se s mjesta. Štoviše, mogu djelovati arhaično, ukoliko se posve slučajno i nenamjerno dotaknu kompleksnih razina glazbenojezičnih semantika nekog nedavno napisanog, progresivnog i iznimno rijetko izvođenog djela. Stoga je poželjno nove skladateljske uratke, ili višesmjerne i mnogoznačne kompozicije s (ni)malo atavizama u pogledu glazbenoga sloja, prepustiti mlađoj, autentičnoj generaciji koja svo(jo)m životnom silom kuša, žvače i guta ovaj sve gorči svijet. Tom su se logikom poveli i članovi Cantus ansambla, kojeg je 2001. godine osnovalo vodstvo Muzičkog Biennala Zagreb predvođeno dirigentom i današnjim umjetničkim voditeljem Berislavom Šipušem (1958), na otvorenju aktualne koncertne sezone 2024/2025. Naime, zaposlili su pet mladih skladatelja i jednog pijanista, naručili pet praizvedbi koje će se nakon zagrebačke premijere po planu svirati u kanadskom Vancouveru (uz potporu ansambla Turning Point), Torontu (uz potporu ansambla Les Amis), talijanskom Reggio Emiliaeu (uz potporu ansambla Icarus) te u Rimu, gdje će se svih pet naći na širem popisu reprezentativnih djela hrvatskih skladatelja.
Ukupno najbolja
Zagrebačka premijera pod naslovom Cantus ide na put bila je osmišljena ovoga ponedjeljka, 7. listopada 2024. od 20 sati u Malom Lisinskom, pred brojnom publikom otvorena uma, spremnom na iznenađenja. A njih je bilo napretek, osim u slučaju nedostižne Sare Jakopović (1997), dobitnice trinaest nagrada tijekom osnovnog i srednjoškolskog glazbenog obrazovanja, dvije Rektorove nagrade i Stipendije Grada Zagreba za izvrsnost na studiju kompozicije, čiji je ukupno najbolji The Cycle Breaker, za komorni ansambl prvi zablistao unutar svog preglednog, repetitivnog algoritma sa skrivenom porukom u Morseovom kodu – Do not suffer in scilence – i to ¨za sve one koji žele uteći nasilju te u sjećanje na nedavne žrtve silovanja i ubojstava u Švicarskoj, Indiji, Francuskoj i Africi¨. U borbi izlaženja iz upornih repeticija, skladba je prolazila kroz meloritamske obrasce i teksture, da bi se na koncu urušila u završnom glissandu. Podjednako vrijednom pokazala se i gusta skladba Alana Kljaića (1991), Simulakrum, fantazija i fuga za sedamnaest instrumenata, s obiljem prepoznatljivih Bachovih citata i fugalnih tekstura, pisana u domeni proširenog tonaliteta, bi- i politonalitetnosti, clusterskih uzoraka i neprekinute polifonije.
Na razmeđi stabilnosti i kaosa
Mnogostrukih značenja bilo je i u kompoziciji Hyperion, za komorni ansambl, mladog Davida Batinića (1996), očaranog istoimenim Saturnovim poroznim mjesecom, najvećim nesferičnim u Sunčevom sustavu, čudnoga oblika i kaotičnih putanja – oko Saturna i okolnog svemira. Nalik tome bile su i Batinićeve glazbene ideje koje su stvorile osjećaj melodijsko-harmonijskih nestabilnosti i nepredvidljivosti ¨na razmeđi stabilnosti i kaosa¨. Slično ozračje ponudio je i najstariji predstavljeni skladatelj, Tibor Szirovicza (1981), u svojoj ¨vibrantnoj eksploraciji zvuka i emocija¨, Iridescent Purple, za komorni ansambl, koja je ¨na vanjskoj razini trivijalno odražavala igru svjetla i sjene, poput mijenjajućih nijansi iridescentne površine¨. Nadmašujući svoj puki notni zapis skladba je naposljetku postala i ¨zvučni krajolik u kojem je svaki slušatelj mogao pronaći vlastito značenje¨. Međutim, ispostavilo se da je ipak najatraktivniji bio četverostavačni Nexus, koncert za klavir i ansambl, nastao na poticaj prisutnog pijanista Viktora Čižića (1996), kome je koncert, uz pratnju Cantus ansambla, bio i posvećen. Riječki skladatelj Juraj Marko Žerovnik (1993) izjavio je da je ¨koncept skladbe¨ bio ¨putovanje kroz vrijeme koje se dočaravalo kroz hiperaktivno i gusto glazbeno tkivo¨. Njegova su četiri zanimljivo naslovljena stavka – Fire-up and the Wall, Temporal Galop, Eternal Parallels i Multi-verse – opisala nadrealno putovanje kroz određeno prostor-vrijeme (od otprilike šesnaestak minuta) u kojem je bilo dovoljno mjesta za citate Paula Dukasa, Richarda Wagnera, Sergeja Rahmanjinova, Wolfganga Amadeusa Mozarta i Antonija Carlosa Jobima, ali i za munjevitog, virtuoznog i počašćenog Viktora Čižića. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.