KORUGA: BRAVO ZA LUCIJU STILINOVIĆ

KORUGA: BRAVO ZA LUCIJU STILINOVIĆ

6. svibnja, 2021.

 

 

Bez obzira na epidemiološke nejasnoće i brojne popratne pojave sve besmislenije globalizacije, velika je osamljenost jedna od činjenica našega vremena. Preslobodan čovjek, pretvoren u svoju suprotnost, nerijetko si usporava život, što zbog nikad većeg straha od smrti, a što zbog vjere u blizinu velike spasonosne sile koja nikako da dođe i pokrene svijet. Osim toga, ispunjen nedužnom krvlju i obiljem strahova koji ga neugodno pritišću, isti si svačime ispunjava i vlastite misli, kroji unutarnje monologe, piše dnevnike te sumnja u okolinu, čak i onu najbliskiju, obiteljsku. Na tim granicama pristupa i svom kreposnom ispitu; postavlja si pitanja o najvišim vrijednostima vezanim uz egzistenciju i pogled na svijet. U susretu koji se zbiva u samoći, čovjek civilizacije nastoji se ravnati prema svojem (u)mirujućem biću, onom koje se kroz život pokazuje, mijenja, odnosno onom koje teži prema nekom arhetipu, ili praslici. Ondje, u konačnici ili idealnom slučaju, čovjek želi biti – nepovrediv. Put prema nepovredivosti svojstven je svima nama, no, možda ponajprije glazbenicima koji su od najranijeg djetinjstva uključeni u (barem) dvije škole. U onoj glazbenoj, nesklonijoj promjenama u metodici i programu, izloženi su stalnom testiranju uz pomoć kojeg se, poput (sub)atomskih čestica, grubo i prirodno svrstavaju u striktne kategorije. Nadahnuti izazovima, tijekom i nakon formalnog obrazovanja koje im u nekom smislu nikada ne završava, oni darovitiji nauče se ubuduće nositi sa sve obrnutijom proporcijom muke i vrijednosnog pomaka, ali i s teretom odnosnim na nastupe, putovanja, oglede s neprirodnim koncertnim uvjetima itd.

U uglednom ženskom društvu

Jedna od takvih, darovitih i perspektivnih umjetnica, svakako je i naša mlada flautistica Lucija Stilinović (1995) koja je usred jednogodišnjeg usavršavanja na Music and Arts University of the city of Vienna našla vremena za pripremu visokovrijednog koncerta u okviru 23. Festivala sv. Marka, u ponedjeljak 3.svibnja 2021. u 20 sati u Hrvatskom glazbenom zavodu. Riječ je, naime, bila o njezinom prvom nastupu kojeg sam odslušao nakon pobjede na 17. Međunarodnom natjecanju mladih glazbenih umjetnika Ferdo Livadić (2020) u Samoboru, to jest o zamjetnom interpretativnom napretku koji se razvidio u društvu ugledne pijanistice Zrinke Ivančić Cikojević i vrsne mlade harfistice Veronike Ćiković (1997). A program je bio sastavljen od obrađene Tri romance za obou i glasovir, op. 94, Roberta Schumanna (1810-1856), četverostavačne Sonate za flautu i glasovir u D-duru, op. 94, Sergeja Prokofjeva (1891-1953), Preludija za poslijepodne jednog fauna (Prélude à l’après-midi d’un faune) za flautu i harfu Claudea Debussyja (1862-1918), i Linosove pjesme (Chant de Linos) za flautu i glasovir Andréa Joliveta (1905-1974).

Temeljen na mitološkom liku

Trijeznost i opuštajuća ljepota bili su, srećom, glavni sastojci muziciranja Lucije Stilinović, primjetni od samoga početka i bitno istaknutiji nego u Samoboru gdje se, zbog prirode natjecanja, suviše inzistiralo na intonaciji i krajnjoj sviračkoj preciznosti, vjerujem nauštrb šireg konteksta. Stoga je u korist dviju raspoloženih glazbenica naročito išla Prokofjevljeva neoklasicistička Sonata, puna prekrasnih melodija, složenih ritmova, britkih disonanci, ali i satire i razigranosti. Tu ljepotu povijesno je prepoznao i veliki violinist David Oistrakh (1908-1974) na čiji je nagovor skladatelj napisao istovrsnu Sonatu za violinu i glasovir, br. 2 u D-duru, op. 94a. Međutim, Lucijina kakvoća zvuka, ali i tonska raznolikost koju nije bilo jednostavno postići na flauti, nije nestala tijekom tumačenja zimzelenog Debussyjevog Preludija, ispunjenog lirikom, vrsnim tajmingom i širokim, impresionističkim akordima na supertočnoj i senzibilnoj harfi Veronike Ćiković. Kraj velebnog zbivanja, osim izdašnog i glasnog aplauza, dostojno je obilježio i najprošireniji raspon flautističke tehnike, velik dinamički raspon kao i nepravilne glazbene fraze uobličene u dijalog flaute i glasovira. Dakako, sve to u četverodjelnom Jolivetovom stavku temeljenom na arhaičnoj ljestvici te na mitološkim liku Linosu, koji je Orfeja učio svirati harfu, a Herakla liru, kojom ga je ovaj, prema jednoj inačici mita, uspio usmrtiti. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code