GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: BOGATSTVO INSTRUMENTALNIH BOJA MAX BRUCH TRIJA

31. siječnja, 2025.

Piše: Igor Koruga

Izvanredne cikluse u kojima glazbenici javno predstavljaju najzahtjevnije i najintimnije programe po vlastitim željama najčešće organiziraju strukovne udruge poput Hrvatskog društva glazbenih umjetnika (HDGU). Kao pravi primjer toga nametnuo se ciklus Glazbeni umjetnici Zagrebu, sastavljen od devet sezonskih koncerata (u organizaciji HDGU-a) od kojih se šesti zbio ovoga utorka, 28. siječnja 2025, od 20 sati u Malom Lisinskom. Ondje su nastupili sjajna violistica Hiwote Tadesse (1993), jedan od naja(tra)ktivnijih klarinetista svoje generacije Marko Zavišić (1987) i samozatajni, iskusni pijanist Domagoj Guščić (1982), okupljeni u manje poznatom ansamblu zvučnoga imena – Max Bruch Trio. Sastav je nastao na poticaj sviju njih kako bi šire pokazali bogatstvo boja koje donosi ova kombinacija instrumenata. Stoga je programski odabir bio razumljiv, šarolik i sveobuhvatan glede vremena nastanka pojedinih djela.

U različitim suglasjima

Započelo se bez rizika, s Kegelstatt triom u Es-duru, KV 498, Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756-1791) koji je u svojoj pozadini otkrivao skladateljeve snažne prijateljske i intimne veze. Mozart ga je naime napisao 1786. godine, za kolegu masona, prijatelja i vrlo uglednog klarinetista Antona Stadlera (1753-1812) i svoju mladu, talentiranu učenicu klavira Franzisku von Jacquin (1769-1850), ali i za sebe na violi, instrumentu kojeg je obožavao svirati i u vlastitim gudačkim kvintetima s udvojenom violom. Samo iznošenje tema u uvodnom, kontemplativnom stavku (Andante) bilo je vrlo znakovito. Viola i klavir, klarinet i klavir te svi zajedno, u različitim suglasjima, sve do rekapitulacije, bili su jasno pozicionirani, gipki i u izričaju kristalni. Međutim, s obzirom na to kako je djelo bilo zamišljeno i skladano – za dva vrhunska instrumentalista i nestručnu pijanisticu – moguće je da su se violistica i klarinetist suviše naslanjali na klavirsku točnost, umjesto da su oko nje, slobodno i virtuozno, jednostavno ¨lebdjeli¨. Tako je dojam mogao biti još uzbudljiviji od ponuđenog, sa suptilnijim razradama, međuigrama i obratima (grupettima) te ostalim neočekivanim polifonim slogovima. Pregršt toga donio je i sljedeći menuet (Menuetto) u B-duru, s kontrastnom dionicom u g-molu i trijom koji je uzdigao violu do neba, dok se finale (Rondeaux: Allegretto) odigralo između vedre teme na klarinetu i čestih prilika za virtuoznosti, napisanih na vrhuncu Mozartove karijere.

Poput Mozarta

Mozartov duh u dvorani se osjetio i poslije, u ozračju Odlaska zime za klarinet, violu (violinu) i klavir našeg genijalnog skladatelja Tomislava Uhlika (1956). S njim u vezi, moglo bi se reći da su mu mnoge, ili sve skladbe poput Mozartovih: jedna drugoj nalik, a opet posve različite, pogotovo u estetici. Vjerojatnost također nije mala da bi Mozart danas pisao poput Uhlika. Mislim da ne pretjerujem, jer obojicu krasi neopisiv dar, razveden, oštar i razigran um te odgovarajuća strast da svakakve, po mogućnosti izvanglazbene fenomene i intuicije pretvore u glazbu. Kada kažem intuicije, onda mislim na naročite prostorne značajke i/li logička uporišta pojmova (ljubav, sreća, tuga, pas, mačka, sunce, mjesec i sl.) koja je (njima) lakše predočiti zvukom nego rječju. Tako je nekako Uhlik i uprizorio svoj odlazak zime, u dinamičnoj igri tobože nezavisnih dionica, a ustvari striktnih i dopunjujućih, ugodnih u smislu lijepog i samo donekle predvidljivog glazbenog toka. Opet kao kod Mozarta. I što dalje napisati?

Na svu sreću

Osim to, da se dalje još protumačio i četverostavačni Trio za klavir, klarinet i violu, op. 264, jednog od najutjecajnijih skladatelja svoga vremena i najhvaljenijih interpreta Mozarta, njemačkog pijanista i skladatelja Carla Reineckea (1824-1910). Trio dovršen neposredno prije skladateljevog osamdesetog rođendana bio je očekivano prožet mirnim i refleksivnim tematskim materijalom u prigušenim pastoralama prvoga (Moderato: Allegro) i drugoga (Intermezzo – Moderato) stavka. Slično se dogodilo u polaganom, mračnom i rezigniranom trećem stavku (Legende – Andante), sa sporom narodnom pjesmom u glavnoj temi, uoči, na svu sreću, živahnog i poletnog finala (Allegro moderato). T