KORUGA: BLISTAVE PREDODŽBE GITARISTA PETRITA ÇEKUA I ZAGREBAČKIH SOLISTA

KORUGA: BLISTAVE PREDODŽBE GITARISTA PETRITA ÇEKUA I ZAGREBAČKIH SOLISTA

20. siječnja, 2025.

 

Piše: Igor Koruga

Na samom početku godine najčešće se postavlja pitanje kada će započeti koncertna sezona prekinuta prigodnim koncertima uoči Božića i Nove godine, zasluženim odmorima glazbenika i akademskom stankom. A odgovor još češće dođe naglo i sveobuhvatno, u smislu da svi jurnu na pozornice unutar svega nekoliko dana. Među prvima ondje su zablistali Zagrebački solisti, po tko zna koji put s razmjerno kvalitetnim, ali i estetski ugođenim programskim rasporedom koji je privukao toliki broj poklonika da je koncert, održan kao četvrti u 71. sezoni 2024/2025, u subotu 18. siječnja 2025. od 19 sati u Malom Lisinskom, bio nekoliko tjedana unaprijed rasprodan. Naime, osim što je kao gostujući solist bio najavljen i predstavljen naš u svijetu proslavljeni gitarist Petrit Çeku (1985), osvajač prvih nagrada na brojnim međunarodnim natjecanjima od kojih se obično izdvajaju Christopher Parkening u Malibuu (SAD), Schadt u Allentownu (SAD), Maurizio Biasini u Bologni (I) te natjecanje Michele Pittaluga u Alessandriji (I), večer je sadržavala i tri odista zanosna glazbena komada, dok je u međuvremenu bilo izlagano obljetničko monografijsko izdanje: Zagrebački solisti – 70 godina. Bogato opremljenu i uređenu knjigu pratile su ukusno dizajnirane torbe i majice koje su naišle na prijem i simpatije svih zainteresiranih za promotivnu kupnju.

Obazriv prema ansamblu

Ostatak nas zadovoljio se samo s koncertom koji je započeo sa Second Corcentinom za gitaru i gudački kvartet u D-duru, hrvatskog skladatelja i gitarista Ivana Padovca (1800-1873), izvorno napisanom za gitaru i gudački kvartet s virtuoznom solističkom dionicom. Padovec se inače povijesno spominje (i) kao jedan od osnivača glazbenog društva u Zagrebu (kasnije Hrvatskog glazbenog zavoda) te jedan od prvih članova odmah osnovanog društvenog orkestra, samo što se nije točno utvrdilo je li u to vrijeme pripadao neplaćenim volonterima, ili pak plaćenim profesionalcima. Kako bilo, njegov je majstorski Concertino u orkestralnoj prilagodbi Darka Petrinjaka (1954) bio iznesen s potrebnom dozom gracioznosti i dubokih emocija, u stavačnim mjenama brzo-sporo-brzo, idealnim za melankolično, lirično i beskrajno toplo muziciranje Petrita Çekua. Gitarist svjetske klase bio je također obazriv prema ansamblu s kojim je lako pronašao umjetničku sredinu i ravnovjesje obogaćeno suptilnim gudačkim zvukom i svjetlucavim solo dionicama. Svjetlo koje je odisalo više Çekuovim mirom nego uzbuđenjem obasjalo je i drugu u nizu, Sonatu u a-molu, D. 821, ¨Arpeggione¨, za gitaru i gudače (obrada Petrit Çeku), austrijskog skladatelja Franza Schuberta (1797-1828), u ovom slučaju izvorno napisanu za arpeggione, 10-žičani gudački instrument nalik gitari i/li violončelu. Protočan prvi stavak s nježnom melodijom i briljantnim virtuoznim odlomcima bio je najopširniji i nimalo jednostavan za izvođenje, makar zbog odluke o početnom tempu (Allegro moderato), a bio je svakako opširniji od sljedećeg zadržanog legatnog Adagia u E-duru i nakon toga živahnog učinka kotrljajuće barkarole na gitari (Allegretto) koja je tek oponašala pune akorde arpeggionea.

Naglašeni Mendelssohnov oktet

Očekivani BIS bio je Bach, vjerojatno posvećen Tonku Niniću (1934-2024), uoči uljudne pauze i drugoga dijela u kojem se uspješno predočio možda najinovativniji i najneočekivaniji doprinos svojedobnom repertoaru gudačkog kvarteta, četverostavačni Gudački oktet u Es-duru, op. 20, njemačkog skladatelja i pijanista Felixa Mendelssohna (1809-1847). Za pisanje tog okteta Mendelssohn je navodno bio inspiriran Dvostrukim kvartetom u d-molu, op. 65, njemačkog kolege Louisa Spohra (1784-1859), koji je bio praizveden dvije godine ranije. Osam uistinu samostalnih dionica Zagrebački su solisti shvatili poslovično ozbiljno, naglasivši ukupnu zvučnu sliku prema skladateljevoj opasci u kojoj je pisalo da ¨…svi instrumenti moraju svirati u orkestralnom simfonijskom stilu…¨ te da ¨…piano i forte dinamike trebaju biti naglašenije i snažnije nego što je to uobičajeno u sličnim djelima…¨. To je vjerojatno bio razlog što se rijetkima u publici činilo da je oktet bio odsviran prežustro, ili preenergično, na sreću onoj istoj manjini koja se na koncu usuglasila s većinom u spontanom i dugom pljesku kojem je zauzvrat bio dodatno odsviran ljupki Andante iz Mendelssohnove Pete simfonije u D-duru/d-molu, ¨Reformacij(sk)e¨, op. 107. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code