GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: BAJKOVITE PRIČE VIOLINISTICE TAO-YUAN HSIAO I PIJANISTA STIPE PRSKALA

4. veljače, 2025.

Piše: Igor Koruga

Sintezom glazbene, likovne i pjesničke umjetnosti koje su bile prožete istim nadahnućem, bio je obilježen nedavni nastup mlade tajvanske violinistice Tao-Yuan Hsiao (2007), održan u nedjelju 2. veljače 2025, od 19 sati u Maloj koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, u okviru krepkog ciklusa Rezidenti MUZA. Njezin nadimak iz djetinjstva bio je sažet i u naslovu koncerta – za Elisu – u glazbenom smislu sazdanog od Improvizacije i igre za violinu solo (1979), Borisa Papandopula (1906-1991), Divertimenta za violinu i glasovir, prema baletu Poljubac vile / Le baiser de la fée (1932), Igora Stravinskog (1882-1971), Prve sonate za glasovir i violinu u G-duru, op. 78, Regenlied (1879) i Mađarskih plesova u d-molu (obr. za violinu i glasovir: Joseph Joachim), br. 11, u F-duru (obr. za violinu i glasovir: Joseph Joachim), br. 7 i fis-molu (obr. za violinu i glasovir: Fritz Kreisler), br. 17, Johannesa Brahmsa (1833-1897), u pjesničkom, od pjesama The Prisoner of Chillon / Chillonski zatvorenik, Georgea Gordona Byrona (1788-1824) i Regenlied / Pjesma o kiši, Klausa Grotha (1819-1899), u interpretaciji kazališnog, filmskog, televizijskog i glasovnog glumca Nikše Marinovića (1874), te u likovnom, od svjetlosnih i scenografskih momenata u režiji Matije Šantića (1980).

Na studiju kod Krpana

Dakle, nitko u obitelji roditelja keramičara nije se začudio kad je u rodnom Taichungu petogodišnja Tao-Yuan Hsiao sa sestrama počela svirati glasovir, a kasnije i violinu, sustavno, kod bjeloruskog prof. Vladimira Kločka koji joj je postavio temeljnu violinsku tehniku. Natprosječno muzikalna, znatiželjna i radišna bila je i sa devet godina kada je bila pozvana u njemački Gengenbach, na ljetni seminar prof. Dore Schwartzberg s kojom je nastavila suradnju na bečkom Sveučilištu za glazbu i izvođačke umjetnosti, u posebnom programu za talentirane mlade glazbenike. Nedugo zatim, u svojoj dvanaestoj godini, zbog problema s vizom, morala se s obitelji preseliti u Zagreb i nastaviti školovanje koje ju je dovelo do studija violine na MA u Zagrebu i našeg uglednog violinista i prof. Anđelka Krpana. On joj je najvjerojatnije i sugerirao okušaj s tehnički zahtjevnom, ali i karakterno raznolikom, virtuoznom Papandopulovom skladbom za solo violinu u kojoj je Tao-Yuan Hsiao naglasila (poli)ritmičku snagu i unutarnju funkciju djelomično suprostavljenih minijaturnih detalja.

U nježnim duetima

Bez većih, čujnih pogrešaka protumačila je i Stravinskijevu četverostavačnu obradu orkestralne suite, izvorno napisane za balet, što nikako nije moglo proći izvanserijski bez senzibilnog, tehnički uzornog i pri svemu tome nestvarno opuštenog hrvatskog pijanista Stipe Prskala (2003), također studenta, ali u klasi prof. Rubena Dalibaltayana. Njihovu zajedničku egzistenciju u toj fantastičnoj glazbenoj priči bilo je uzbudljivo promatrati i slušati, jednako kao i njihove vješto usuglašene, vrlo subjektivne percepcije identičnih izražajnih figura, povezane u prodorna i čedna suzvučna klupka koja su jednostavno oduševljavala, povrh bezvremenskog skladateljevog rukopisa. Prskalo je sa svojom pratnjom, glazbeno i kulturološki opravdano, u svakom trenutku isticao slobodn(ij)u solisticu kada je to trebalo, ali ju i prihvatio i obuhvatio u nježnim duetima i plesovima. Netko drugi, možda bi se osamio, pretjerao u samopromociji i pogrešnoj intonaciji mnoštva složenih zvukovnih boja, tek iznimno individualnih. U suštini, slično se trebalo odnjegovati i Brahmsovu sonatu, to jest, naznačiti dojam sljedbe skladatelja koji izvođače vodi za ruku, daje im prekretnice na putu prema razrješenju svojih apsolutnih i programskih umotvorina. I to se s lakoćom učinilo, u korist oduševljenoj i brojnoj publici koja je mogla slušati cijelu skladbu i cijeniti njezinu ljepotu i izražajnost bez čitanja partiture, ili dublje analize. Jednako tako bilo je lako, pa i prozračnije, upiti preostale Mađarske plesove, odnosno njihove obrade koje su, radosno izvedene, bile – i po mišljenju mlade tajvanske umjetnice – savršene za kraj jedne doista bajkovite umjetničke priče. T