GLAVNE TEME

KINA ĆE BITI AMERIKA 21. STOLJEĆA

8. siječnja, 2012.

Na krilima ekonomskog buma žele svjetsku revoluciju

Piše: Predrag Raos

Svijet stoji pred enigmom. A ta enigma zove se Kina. Zemlja u kojoj živi svaki šesti stanovnik svijeta, i koja se – stoljećima komadana i pljačkana od svih, od Mongola do Engleza – napokon sprema zauzeti mjesto koje joj pripada i po prirodnom pravu i po povijesnoj logici.
Njen gospodarski, znanstveni i tehnološki rast kao da ništa više ne može zaustaviti. Trezveni brojevi izazivaju vrtoglavicu. Još 1999. Kina je dostigla SAD u proizvodnji čelika – danas ga proizvodi 6,6 puta više. Godine 2001. Kina se izjednačila s SAD po broju mobitela – danas ih ima 3,3 puta više. Godine 2007. Kina je prestigla SAD u izvozu – danas je od njega jača za 30%. Još 2010. Kina je postala ravnopravna s SAD u industrijskoj proizvodnji, potrošnji energije, proizvodnji automobila i domaćim patentima – danas je u svemu tome jača za 10 do 20 posto. I napokon, Kina danas ima dva puta više pretplatnika Interneta od Sjedinjenih Država, otprilike koliko i one, te Indija i Japan zajedno.
Što ne znači samo toliko veći broj informiranih, nego i toliko veći broj potencijalnih industrijskih špijuna i vojnika u nekom budućem – ili već započetom – elektroničkom ratu koji će se voditi virusima i softverskom sabotažom.

KONTINENT NA KONTINENTU

Do 2016. Kina bi trebala dostići SAD u realnom nacionalnom proizvodu (sad je na omjeru 0,8), a do 2018. i u nominalnom (sad je na 0,5). Negdje iza 2020. Kina bi trebala premašiti SAD u proizvodnji nuklearne energije i postati prva na svijetu. Učinila bi i to prije da je Fukushima nije navela da, umjesto da gradi zastarjele nuklearke druge generacije, pričeka malo na već nadolazeću, sto puta sigurniju treću.
Dok se SAD trudi da dostigne stopu rasta od 2 posto, kineska je stalno malo ispod desetke.
I na kraju još jedan fascinantan podatak: iako je Kina daleko zaostalija i neškolovanija zemlja, prosječni je IQ Kineza 100. Američki je 98. Nikakve škole ne mogu poništiti onih prosječnih američkih 50 tjednih sati buljenja u televizor!
No sve to zapravo i ne bi moralo biti čudno. Kina je ljudskim i prirodnim resursima bogata zemlja, velika kao Europa, zemlja samo zato što je na najvećem kontinentu, jer bismo je inače proglasili kontinentom. A usto još i najstarija civilizacija na svijetu, pa još i neprekinuta.
Taj rast zapravo nije ni po čemu jedinstven u povijesti, jer je manje-više svojstven svim agrarnim zemljama koje su, kad je prestalo uplitanje stranaca, krenule putem industrijalizacije. Doživjeli su ga i Japan i Koreja, pa i SAD i SSSR i pokojna Juga. Ako 21. stoljeće bude kinesko, kao što je 20. bilo američko, ni to ne bi smjelo biti ništa čudno. Ali je tu ipak nešto čudno, pa makar i nešto sasvim drugo, jer ta se zemlja, iza čijeg rasta stoji podivljali liberalni kapitalizam, kune se u velikog vođu Mao Ce-Tunga, a njome željeznom rukom vlada komunistička partija.
Čini se da smo nakon realnog, sad napokon dobili i kapitalistički socijalizam.

LENJONOV IDOL HENRY FORD

Rekli bismo da je riječ o oksimoronu, o “drvenom željezu”. (Iako, usput rečeno, i to postoji – to je takozvani ironwood ili rakovina, drvo tako tvrdo da se od njega prave ležajevi za propelerske osovine.) Moždano umrtvljeni svijet međutim taj prividni paradoks, ako o njemu uopće razmišlja, otpisuje kao tek puku smicalicu jedne klike kojoj je samo do ostanka na vlasti. Komunistički je projekt očito propao, pa je od svega, kao što to često biva, ostalo još samo ime. Kina će, drugim riječima, ostati komunističkom zemljom koliko i Britanija kraljevinom – kao ta zemlja u kojoj samo kraljica nema pravo izraziti političko mišljenje.
No ne budimo u to baš tako sigurni. Jer da bismo shvatili što se zbiva na prividnom koncu komunističkog projekta, možda nam se ne bi bilo loše vratiti na sam njegov početak.
Legenda, mit i udžbenici govore da je drug Lenjin došao u Rusiju da, iskoristivši ratni metež, u njoj digne socijalističku revoluciju i stvori prvu zemlju socijalizma.
U čemu su samo tri tvrdnje krive.
Kao prvo, Lenjin nije došao, nego ga je u zaplombiranom vagonu poslala njemačka tajna služba da u Rusiji napravi darmar i, ako je moguće, izbaci je iz rata. Što se na koncu i dogodilo, pa bi Njemačka, zahvaljujući Lenjinu, taj rat vjerojatno i dobila da se u frtutmu nisu uplele Sjedinjene Države.
Kao drugo, Lenjin nikad nije vjerovao da bi ruska revolucija samo po sebi mogla uspjeti. Za tako je nešto naprosto bio i previše marksist. A marksizam veli, vrlo pojednostavljeno: Stupanj razvoja tehnologije (“proizvodnih snaga”) određuje proizvodne odnose. A ti proizvodni odnosi onda određuju društvene. Društveni je poredak determiniran, da tako velim, “stanjem tehnike”. A Koje se u Rusiji svodilo na drveno ralo.
Prikazivanje komunističke ideologije isključivo kao nekakvog antikapitalizma koliko je vulgarno toliko je i glupo – iako je možda baš zato IN postalo ključnim alatom političke propagande i s jedne i s druge strane. Nitko, uostalom, nije kapitalizmu ispjevao ode velebnije od onih koje mu je ispjevao sam Karl Marx, a Lenjinov idol nije bio Matija Gubec nego Henry Ford. Marx je samo tvrdio da kapitalizam, to veličanstveno oruđe industrijalizacije, na jednom stupnju svog razvoja nužno zastarijeva i prelazi u socijalizam. Da taj stupanj kapitalizam u Rusiji – u kojoj je tek počeo nicati – još nije dosegao, moralo je, a i bilo je, jasno i Vladimiru Iljiču Lenjinu. Pa zašto je onda dizao “komunističku” revoluciju?
Kao prvo, što reče Lenjin, “vlast se valjala ulicama”. Rusija je bila u rasulu, vlast je uzeo onaj koji ju je imao petlje uzeti. Lenjin sa svojim boljševicima. Kupivši vlast, da tako velim, na prigodnoj rasprodaji – pa sad da vidimo što ćemo s njom.
Pa što sad s njom? Lenjin je zapravo vjerovao u samo dvije realne mogućnosti. Jedna je bila slom revolucije u zaostaloj Rusiji, koja već po Marxu nije mogla uspjeti (kao što će se napokon i pokazati). Pa zašto je onda i dizati, kad je već unaprijed osuđena na propast? Zato da se ne ugasi svijetla zublja revolucije, zapaljena još 1871. u Parizu, zublja koja će potaknuti neke buduće revolucionare kad sazore uvjeti.
Druga je mogućnost bila da ruska revolucija posluži samo kao upaljač svjetskoj, koja se – prema Marxu – treba odigrati u industrijskim razvijenim zemljama. I eto ti Spartakbunda i “Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska”. Drugim riječima, koliko je Njemačka preko Lenjina radila o glavi Rusiji, toliko je Lenjin, preko Rusije, radio o glavi Njemačkoj. Ruska revolucija, vjerovao je Lenjin, kao i poslije njega Trocki, bez svjetske nema nikakve šanse.

STALJIN KAPITALIST

Za razliku od Trockog koji je, dosljedno marksistički, vjerovao u svjetsku revoluciju i odumiranje države, Staljin je vjerovao u njezino jačanje i revoluciju u jednoj zemlji. I tako stvorio državni, monopolni kapitalizam, a što je – s obzirom na stupanj razvoja proizvodnih snaga – također vrlo marksistički. I pristupio fordizaciji čitave jedne nacije.
Kao što je Herny Ford bio diktator u svojim tvornicama, tako je to bio i Staljin u svojoj zemlji, čitavoj pretvorenoj u jednu veliku kapitalističku tvornicu. I kao što je u Fordovim tvornicama bio zabranjen svaki razgovor, tako se šutjelo i u Staljinovoj Rusiji. Paralele su, u svakom slučaju fascinantne – pa idu sve do doušnika, okućnica, uplitanja u privatni život i snova o izobilju – automobila ili svih dobara, svejedno.
Što je ruski “komunizam” uspio i toliko preživjeti, može se zahvaliti samo tome što je Staljin bio tako nesmiljeni – pa makar i brutalni – realist. “Hozjain” kako su ga zvali. “Boss”, gazda, a ne kako krivo prevode kao “owner” (“vlasnik”). I kao što je Ford, malo se pritom obazirući na ljude, uspio stvoriti svoj Model-T, tako je i Staljin – u krajnjem izvodu – uspio stvoriti i Sputnjik i Gagarina.
I kao što su ljudi bježali iz Fordovih tvornica, tako su bježali i iz Staljinove Rusije. Iz dva radnička raja stvorena samo za dobrobit masa. Samo što su u Fordovom slučaju imali kamo, dok su u Staljinovom mogli samo pod černozjom i eventualno permafrost.
Ali prije Staljinovog državnog kapitalizma, kojim je želio naliti temelje bez kojih nije moguća izgradnja komunizma, bio je još jedan. Lenjinov. I to sasvim liberalni.
Suočen sa zemljom u rasulu i propašću svjetske revolucije u razvijenim zemljama, i Lenjin je shvatio da seljačka Rusija, da bi postala socijalistička, mora najprije postati kapitalistička. I tako je nastao NEP – Nova ekonomska politika.
Pobijedivši “klasnog neprijatelja”, oduzevši mu vlast, Lenjin mu je u ekonomskom smislu odlučio razvezati ruke. I liberalizirao privredu, otvorio ljudima mogućnost da se bogate. i tako se dogodilo čudo, Rusija je preko noći procvala, najednom je bilo svega. “Nepmani”, novonikli poduzetnici i kapitalisti, postali su bogatunska klasa stasala preko noći. Kao danas oligarsi. Ipak ni njima, kao ni danas oligarsima, bogatstvo nije bilo dovoljno – željeli su vlast.
Koju su lako mogli i osvojiti u jednoj zemlji malaksaloj od dva rata i dvije revolucije. Pa je tu vlast počela i osvajati, ponekad i vrlo brutalnim sredstvima. Na što su komunisti odgovorili jednako brutalno, revolucionarnim terorom, da bi napokon i sasvim prekinuli taj eksperiment koji je ugrozio i same temelje “narodne vlasti”.

KINESKI NEP

Kina na početku 21. stoljeća nije, međutim, što i Rusija na početku 20. Vlast je čvrsta i stabilna –i zato je Partija i mogla dopustiti razvoj kapitalizma – svjesna da tek na njemu može izgraditi neko u povijesnom smislu naprednije društvo. Kineski su komunisti napokon priznali osnovni marksistički aksiom – aksiom o povijesnoj nužnosti. Odgađajući revoluciju dok ne sazriju povijesni uvjeti, kad bi se – po svemu sudeći – trebala dogoditi (s metkom u potiljak ili bez njega) “eksproprijacija eksproprijatora”.
I kad sve to imamo na umu, onda će nam ono što je na kraju dugačke liste usporedbi između Kine i SAD, postati podjednako jasno kao i ono na njezinu početku.
Na početku je čelik, taj temelj industrijalizacije, s faktorom 6,6.
Na kraju je vojska, s faktorom 0,2 i 2025. kao projektiranom godinom izjednačenja.
Marksisti, naime, ne vjeruju – poput ljudi odgojenim na jeftinim trilerima – da povijest određuje u prvom redu vojna sila. Povijest određuje stupanj tehnološkog napretka. I ako kineski vlastodršci uopće i razmišljaju o Sjedinjenim Državama izvan konteksta vlastite nacije i vlastite politike, onda njihovu budućnost vide ne kao zemlju koju je preplavila kineska vojska, nego kao zemlju kojom je zavladao dozreli Occupy Wall Street, kao zemlju koju su slomila unutrašnja proturječja.
Za razliku od Sjedinjenih Država, Kina ne sanja o svjetskoj dominaciji, nego o svjetskoj revoluciji.