KERUM U AMERIČKOJ POLITICI

KERUM U AMERIČKOJ POLITICI

31. svibnja, 2013.
Print Friendly, PDF & Email

581688 130657853797671 2135656187 n

Blog Povijest/History Tihomira Rajčića

Svibanj 2013.

Kerum je najgori mogući politički primitivizam, misle mnogi. I griješe.
Da je tome tako svjedoči američki pisac Robert Greene, koji je svoju fakultetsku diplomu i znanje iz povijesti, psihologije sociologije i filozofije 2001. pretočio u književnu uspješnicu “Umijeće zavođenja”
Zavođenje je posebno važno za trgovinu i politiku, koje Greene smatra istovjetnim jer se u oba slučaja radi o masovnoj prodaji, sve jedno jeli riječ sapunu, političkim idejama ili cigaretama. Da je tome doista tako potvrđuje Joe Kennedy koji je kandidaturu svoga sina Johna za predsjednika SAD popratio riječima: “prodat ćemo ga kao, kao što se domaćicama prodaje prašak za rublje”. No, iz primjera fizički slabašnog i boležljivog Johna Kennedya koji je svaki dan dobivao nekoliko velikih injekcija sedativa, dade se naučiti mnogo toga. Naime za sve one koji se bave biznisom i javnim poslovima svakako je zanimljivo znati kako je to Kennedy uspio Americi i svijetu “prodati” sliku jakog i odlučnog vođe.

“Što manje prodaješ, prodat ćeš više”

Za razliku od klasičnog zavođenja koje Greene smatra mračnim i opasnim psihološkim ratom koji završava ljubavnom agresijom i “hvatanjem plijena”, zavođenje je u ovom slučaju miroljubivo jer zavodnici od žrtve očekuju samo da kupe njihov proizvod ili da im daju glas na izborima. Također, u slučaju trgovaca i političara zavođenje je manje komplicirano jer ima samo tri faze: nježan neizravni pristup potencijalnim kupcima ili biračima, zavođenje veseljem i laganom zabavom te prikradanje u podsvijest žrtve koristeći vizualne poruke.

Raspravljajući o prvoj fazi masovnog zavođenja Grene trgovcima i političarima daje isti savjet koji je dao zavodnicima koji su ljubavni lovci. Ne treba žuriti, nego sa zavođenjem započeti vrlo suzdržano i polako. Naime ako zavodnik prerano otkrije svoje karte žrtva (publika) će postati opreznija, a time i teže pristupačna. Stoga reklamno zavođenje treba početi neizravno i nježno jer ljudi vole biti zavedeni ukoliko time dobiju zadovoljstvo i zabavu koji rijetka roba na ovom svijetu.

Naravno, uvijek se postavlja pitanje zar nije poštenije publici reći istinu i upoznati je sa svim osobinama pojedinog proizvoda ili osobinama idejama i političkim težnjama pojedinog izbornog kandidata. Na takav način, misle neki, imamo čistu i poštenu situaciju. No, Greene ovakav pristup odbacuje nazivajući ga “tvrda (gruba) prodaja” koja nikome ne donosi koristi jer će puno priče ljudima ići na živce, što nije dobro ni za trgovca ni za političara jer se njihov zanat zasniva na zavođenju što većeg broja ljudi. Stoga masovni zavodnici moraju voditi računa da publici zapravo prodaju životni stil, modni trend, dobro raspoloženje ili uzbuđenje bilo koje vrste, pa tek onda određeni proizvod odnosno ideju ili političkog kandidata.

 Zabavni predsjednik Stara Orahovina

Drugi važan element masovnog zavođenje danas je predobro poznat, apel na temeljne emocije kao što su pohlepa, domoljublje, obitelj. Masovnim zavodnicima u tom se smislu preporučuje da se okruže ratnim herojima, slikama svetaca, malim životinjama ili bile čime drugim što potiče emocionalnost publike. U ovom smislu najmaštovitiji je bio Gaj Julije Cezar, koji za političku propagandu upotrijebio čak i sprovod svoje tetke. Naime, hvaleći u posmrtnom govoru njenu moralnost, čestitost i njenu ljubav prema domovini, sebe je neizravno predstavio kao baštinika tih vrlina i pravu osobu kojoj bi Rimljani na izborima trebali dati svoj glas.

Kad je u pitanju javni nastup važno je da se masovni zavodnik publici obraća njenim jezikom što najčešće znači predstaviti sebe kao “narodskog čovjeka” koji prezire laži koje se ljudima serviraju i razumije nevolje malih ljudi. Primjer toga je ruski revolucionar Lenjin koji je gdje god bi išao ponavljao iste jednostavne poruke o tome kako treba zaustaviti rat, ukinuti privatno vlasništvo i pravedno raspodijeliti bogatsvo. Da bi prikrio svoje prave namjere koje su mogle izazvati sumnjičavost, Lenjin je nastojao što više sličiti običnom radniku a u javnim nastupima je čak oponašao seljački naglasak. Običnim ljudima to se sviđalo pa su prihvatili Lenjinovu čudnu mješavinu seljačkih mudrosti i priča o društvenoj pravdi te se identificirali s njim. Kad su jednom “pročitali” manipulaciju i kad su uvidjeli da iza maske skromnosti stoji mega ambiciozni i okrutni inteletualac, bilo je kasno.

No vrhunac političke manipulacije koja se zasnivala isključivo na emocijama i zabavi bila je predizborna kampanja američkog predsjednika Andrew Jacksona. Ovaj ratni heroj kojeg su ljudi od milja zvali Stara Orahovina svoj je politički identitet oblikovao kroz dva jednostavna simbola: orahovo drvo, kao simbol snage i otpornosti i rakije jabukovače kao simbola njegove pripadnosti širim, pučkim, slojevima američkog društva, nasuprot bogatoj i korupiranoj eliti u Washingtonu. Predizborna kampanja stoga se svela na “ozbiljne” političke rasprave oko toga je li bolje piti rakiju jabukovaču kao Jacksonovi simpatizeri ili šampanjac koji, navodno, piju gospoda u Washingtonu. U općoj halabuci malo je ljudi primjetilo da je Jackson, slično kao i njegovi politički protivnici, bio pripadnik bogate elite koji je na svom ogromnom “seljačkom” posjedu uživao u slasti i masti.
Uspješni masovni zavodnici, uz sve navedeno moraju raditi na stvaranju modnog trenda tj. publiku moraju uvjeriti da su njihovi proizvodi, odnosno njihove ideje već prihvaćeni te da se kupci i birači moraju uklopiti u taj trend. Činjenicu da su na modni apel posebno osjetljivi mladi ljudi vješto je iskoristio John Kennedy koji je Amerikancima, a posebno mladeži, uspješno prodao mit kako je on predstavnik nove generacije mladih koji će biti sposobniji i energičniji nego ostarjeli politički dinosauri. U tom apelu na mladost bio je toliko uspješan da je svoju mladalačku karizmu u nasljedstvo ostavio braći čija je politička karijera dugo počivala na političkom aktivizmu mladih.
Slikom u glavu

“Jedna slika govori više od tisuću riječi” je izreka koju Greene preporučuje svim masovnim zavodnicima. U masovnom zavođenju, slika zapravo znači mit odnosno stvaranje predodžbe da su neki proizvod ili neka politička figura veći od života. Takvim se uspio prikazati Napoleon Bonaparte čiji je mit, dodatno potaknut misterioznom smrću na nekom otoku Bogu iza nogu usred Atlantika, danas neka vrsta sekularnog kulta. U pažljivo aranžiranu grobnicu-hram položen je Napoleonov skupocjeni sarkofag kojem se mnogi ljudi klanjaju još i danas.

No, najvještiji u upotrebi slika bio je američki predsjednik Ronald Regan koji je tako vješto zaveo birače da oni nisu niti slušali što drugi kandidat govori. U predizbornoj kampanji 1984. Reganov izborni stožer se nije bavio činjenicama nego je nastojao iskoristiti raspoloženje i osjećaje birača. Usprkos starijoj dobi, imao je 73 godine, na televiziji se Regan se doimao jaki vođa oličava snagu nacije i čija je glavna kvaliteta njegova osobnost ali i suosjećajnost sa malim ljudima, a posebno umirovljenicima čije je domove obilazio. Stoga, kad je protukandidat počeo govoriti o činjenicama i brojkama, upozoravajući da su pred novim predsjednikom izazovi štednje i rezanja proračunskih troškova nitko ga nije slušao, a Reganov izborni stožer birače je cinično upitao: “Čemu će te vjerovati, činjenicama ili vlastitim očima”. U tom smislu ne čudi da su tek nakon izbora mnogi birači shvatili da su svoj glas da čovjeku koji će povećati poreze i štedjeti na svemu, pa čak i na umirovljenicima kojima se tijekom predizborne kampanje toliko smješkao.

Nakon svega ovoga Greene budućim masovnim zavodnicima poručuje da publici ne govore “dosadne” činjenice i da je ne “gnjave” iskrenošću. Umjesto toga, smatra Greene, publici treba pružiti zabavu i dobro raspoloženje ili dramu i uzbuđenje dok svoj proizvod, ideju ili kandidata trebaju prikazati mitskom figurom.

  Tihomir RAJČIĆ T

2 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<