GLAVNE TEME

IZLOŽBA ANTUNA PERIĆA U NEW YORKU

21. listopada, 2014.

Dubrovčanin je autor prve underground emisije na američkoj televiziji

Napisao: Ivan Raos

Fotografija: Šime Šimunović

Antonu Perichu (Antun Perić), američkom umjetniku, rođenom u Dubrovniku (u kojemu je odrastao), otvorena je 18. listopada 2014. dugo priprepremana retrospektivna izložba u vrlo popularnoj i poznatoj galeriji Postmasters na Manhattanu u New Yorku. Među mnoštvom stučnih osoba i ljubitelja Pericheve likovne umjetnosti koji su nazočili otvorenju izložbe, zatekli smo među uglednim posjetiteljima i direktoricu TZ Dubrovnika Romanu Vlašić, pa i Šimu Šimunovića, predsjednika kluba „Sveti Vlaho“ iz New Yorka. Među izložbenim djelima pokazana su i pojedina djela koje je umjetnik prošle godine prikazao u Dubrovniku u dominikanskom samostanu, a pretežno je riječ o portretima osoba iz njujorškog svijeta umjetnosti i noćnog života – manekenkama, slikarima, fotografima, književnicima – koje je fotografirao i potom prenosio na platno.

SURADNIK ANDYJA WARHOLA 

Perich je došavši u New York uspio načiniti stroj (od izuma), koji je fotonegative u trakama prjenosno preslikavao na platno, pa se ta naprava za slikanje iz 1978. godine smatra pretečom ovodobnog ink-jet printera. Američki kritičari kategorički su ustvrdili: „Analogno je postojalo prije digitalnog. Anton Perich postojao je prije inkjet printera. Anton Perich postojao je prije ‘reality’ televizije.“

 Ovo potonje odnosi se na činjenicu da je Perich 1973. godine uređivao emisiju na programu televizijske kuće Manhattan Cable koja se pokazala kontroverznom – jer je po prvi put u medijski prostor uvela sadržaje koji se do tad nisu prikazivali na televiziji. Bila je to prva „underground“ emisija koja je ikad prikazana na američkoj televiziji pa je nedugo nakon emitiranja cenzurirana što je izazvalo ozbiljan skandal među novinarima (i svekolikoj kulturnoj javnosti Amerike), što je rezultiralo korjenitim promjenama u funkcioniranju kabelske televizije uopće. Perich je zapravo iznimno vrlo dojmljiva i zanimljiva umjetnička pojava američke postmoderne, iako je dugo živio bez nagrada za svoj doprinos likovnosti, koji se uz spomenute artističke aktivnosti na televiziji i spoja mehanike i slikarstva, odnosi i na brojne fotografije koje su objavljivane u umjetničkim časopisima po cijelome svijetu, slikarstvo, esejistiku, poeziju, dugogodišnju suradnju s Andyjem Warholom i osnivanje časopisa „Night“ koji se objavljuje u SAD-u i u Italiji.

AUTORSKA IDEJA I MEHANIČKA IZVEDBA 

Osnova rada stroja odvija se kroz fotosenzitivnu ćeliju na „glavi“ stroja koja prema fotografiji tamne površine boji, a svijetle preskače kako bi se stvorio kontrast punoga i praznoga, svijetloga i tamnoga u različitim bojama. Trag linije stroja vidljiv je na slici jer, suprotno nekim drugim radovima u digitalnoj umjetnosti koji žele imitirati slikarstvo, Pericheva je intencija upravo naglasiti mehaničku vrjednost rada. Zato on ne „zaglađuje“ lijevi i desni rub slike, a dopušta i da se boja slijeva niz platno. Time dozvoljava slučajnosti da bude dijelom njegove autorske ideje i mehaničke izvedbe, odnosno dijelom vizualne fascinacije. (Ipak ovodobno shvaćanje slikarstva postojalo i u pravcima od polovine 20. stoljeća, a u suprotnosti je s klasičnim kanonima slikarstva koji su uključivali karakter nužnosti slike, u kojoj se ništa nije smjelo pomaknuti ili promijeniti, već je sve moralo biti onako kako je. Grubo tretiranje platna, prljanje i gužvanje, perforiranje čavlima i kontrastiranje sadanjeg medija i kamenog neožbukanog zida (na prošlogodišnjoj izložbi u Dubrovniku), zapravo je promišljanje o odnosu djela nastalog korištenjem tehnologije (koja je programirana, precizna i „čista“), utjecaju ljudskog faktora i mjesta na kojemu je djelo postavljeno. Pojednostavljeno, možemo reći da autor u odnos stavlja „staro“ i „novo“ što jest bila jedna od osnovnih ideja pop-arta.

Dvadeseto stoljeće dalo je više povijesnih pravaca nego sve prethodne umjetničke epohe zajedno. Stoga je moguće zaključno kazati da je takva umjetnička praksa privlačila i mnoštvo sljedbenika, među kojima je zaista bilo jedva raspoznajnih (pravih) predvodnika stilova, kreativnih umjetnika i istinskih revolucionara. Revitalizacija stvaralačkih opusa koji su preskočeni baš kad su nastajali češće se uvelike pokaže jalovom nego uspjelom (izim u slučaju Vivaldija koji je ponovno „otkriven“ tek 1920-ih), a hoće li ovodobna američka kritika uspjeti dokazati kako Antonu Perichu, samozatajnom umjetniku bez menadžera, pripada mjesto pionira jednog likovnog stvaralaštva i paragraf u povjesnici kulture (amečke umjetnosti), ostaje tek za vidjeti. Sve u svemu zapažene dojmove o Perichevu stvaralašvu ukratko nam je udjelio ugledniji dubrovački i hrvatski kritičar Marin Ivanović.