ŽIVOTNA ISPOVIJED JOSIPA BOLJKOVCA, SVJEDOKA EPOHA

ŽIVOTNA ISPOVIJED JOSIPA BOLJKOVCA, SVJEDOKA EPOHA

22. siječnja, 2012.

BoljkovacFrenki
Ekskluzivni feljton 1. dio

Piše: Dražen Stjepandić

Josip Boljkovac (94) je jedan od rijetkih preostalih živih svjedoka prohujalih epoha. Malo je ljudi koji danas iz prve ruke mogu govoriti o važnim ljudima i događajima koje su ti ljudi u svom vremenu stvarali, a ni prije dok je bio znatno mlađi nije ih bilo mnogo više jer priča ilegalca Malog je zaista velika. Priča o životu Jože Boljkovca je kao neki muzej revolucije, sve narodni heroj do narodnog heroja, družio se sa ženama  i ljudima  po kojima su se zvale škole, tvornice i ulice,  ali dok iznosi sjećanja Joža ne zaobilazi ni ono što nismo učili u školama.
Priča o velikim i poznatim ljudima ne prestaje ni kad nestaje vrijeme kulta ličnosti, a nestankom Jugoslavije nastaje nova epoha. Najvažniji akteri ovdašnje povijesti ponovno su prisutni u Jožinu životu.
Karlovac je uvijek bio jako prometno čvorište, ljudi, ideje i njihove sudbine su dolazile iz svih pravaca. Mali, a veliki grad Karlovac. Josip Boljkovac je kao njegov grad. Svašta pamti.
Razgovarali smo u njegovoj vikendici u Vukovoj Gorici, mjestu gdje su se održavali mnogi zanimljivi sastanci. Tu se odigrala uspostava diplomatskih odnosa nekadašnjih država Jugoslavije i SR Njemačke. Okupljali su se proljećari, a u trenutku kad je Tomislav Karamarko odlučio progoniti Josipa Boljkovca u tu vikendicu je gotovo svakog dana dolazio Stipe Mesić.
Krenuli smo od početka Drugog svjetskog rata. Nada Dimić, Ivo Lola Ribar, Rade Končar, Josip Kraš, Vladimir Popović, Veco Holjevac, Marijan Čavić, Edvard Kardelj, Ivo Rukavina, Isidor Štrok, Ivo Amulić… neka su od poznatih imena koja se spominju u prvom nastavku ovog feljtona.  

ZVALI SU GA MALI

Ustaše u Karlovcu  su znale za mene. Zvali su me Mali sa dva zlatna zuba, ali nisu znali ime i prezime, pa me nisu nikako uspijevali naći. Imali smo naš ilegalni punkt u Senjskoj 16, tu je zasjedao i CK, ispod je bila žandarmerijska postaja, a preko talijanska radiostanica. U Zagrebu je bilo rizično, događale su se provale, pa se CK Hrvatske preselio u Karlovac, gdje smo u Senjskoj 16 imali važan partijski punkt. U Senjskoj 16 okupljali su se: Rade Končar, Josip Kraš, Marijan Čavić,  Ivo Rukavina, Nada Dimić, Nada Drakulić, Nada Bulat, Marijana Petaki. Sjećam se kad je jednom budući general i „španski“ borac Ivo Rukavina rekao kako je ovdje divno imati sastanke uz kancone koje su pjevali Mario Lanza, Dino Rossi, veliki Caruso,  Bernardino Gilli… S talijanskim vojnicima često smo se družili, Ivo Rukavina je  govorio sedam jezika. S Talijanima smo pekli ražnjiće, među njima je bio jedan odličan majstor za roštilj, bio je mlađi vojnik, a prije vojske je bio ugostitelj, a odličan je bio i jedan Ivo Hrvat iz Istre. Služio je talijansku vojsku, bio je kurir, vozio je motor Gileru, nosio je poštu na relacijama Karlovac-Rijeka-Karlovac i Karlovac-Ljubljana-Karlovac. Taj Ivo Istrijan je dolazio i u stan gdje sam stanovao. Naša omladinska organizacija imala je zadatak Talijanima namještati cure, tako smo kod njih stjecali povjerenje i zato što smo s Talijanima bili dobri ustaše nas nisu dirale. Samo su jednom došli uhapsiti Piksinku, ona je na mitingu na kojem je govorio pop Raša Stanisavljević  održanom 27. ožujka 1941. izvikivala parolu :”Živio rat, dolje pakt” i zbog toga su je zapamtili. Poslije mitinga je predvodila i grupu od tridesetak omladinaca od nekadašnjeg kina Edison, pa dalje Senjskom ulicom. Par dana prije toga ubila je i muža, pijanca, udarila je  bocom u sljepoočnicu i tako ga nenamjerno ubila. Muž joj je bio starojugoslavenski oficir, ali zbog toga je nisu gonili, nego iz političkih razloga. Kad su ustaše došle u dvorište Senjske 16 šapnuo sam Ivi Istrijanu da je u tom dvorištu pošten međunacionalno izmiješan svijet, u Senjskoj 16 su radile i obrtničke  radnje: stolarija, sladoledarna i krojačko-trgovačka radnja. U stanu s Piksinkom tada je bio jedan talijanski poručnik, tako da su Talijani odmah otjerali ustaše. Piksinka je bila Crnogorka, pravo ime joj nisam znao, samo ilegalno, mnoga prava imena naših drugova saznao sam tek poslije rata.     

KONČAR, KRAŠ  I HOLJEVAC POŽURUJU USTANAK

Na punktu u Senjskoj 16 bio je i Marijan Čavić. On je bio odličan drug, poslan za sekretara Gradskog komiteta Karlovca kad su počela strijeljanja. Svirao je gitaru, ustaše su ga tražile, a zajedno smo nekoliko puta u slastičarnici na križanju na  karlovačkom korzu jeli kremšnite u trenutku kad je bila puna ustaša. Jednom dok smo jeli kremšnite okruženi ustašama sudarili su se talijanski i domobranski auto.
Rade Končar je došao 19. 7. 1941. požurivati dizanje ustanka. Partijska organizacija Banije i Korduna je dosta oklijevala, bojali su se, pa je dogovoreno da Veco Holjevac s grupom omladinaca u zrak digne prugu tamo gdje je kasnije bila Tvornica Ivo Lola Ribar, koja se nekada zvala Petras. U Mrzlom Polju pored mjesta gdje je minirana pruga podignut je spomenik. Dok je Veco sa svojom grupom minirao prugu bio sam predviđen da držim stražu, okolo je za to vrijeme trebalo stražariti, ali kako je u Karlovac dolazio Rade Končar meni je tog dana u deset sati rečeno da će u podne doći jedan drug i da s njim trebam biti na ručku. Tako da nisam bio u akciji miniranja pruge nego sam s Radom Končarom jeo knedle sa šljivama, koje nisam volio. Tada sam imao 56 kilograma i Rade Končar mi je za ručkom govorio:”Mali jedi, samo jedi trebat će ti kondicije, pred nama je rat, a rat će biti dugačak”. Rade Končar je bio jako lijep i drag čovjek, obrazovan metalski radnik koji se kulturno ponašao. Tada za ručkom bili smo nas troje Rade Končar, Nada Drakulić i ja. Nisam znao tko je on, saznao sam dosta kasnije. Rade Končar se poslije ručka sastao s Josipom Krašom. Otišli su na Abez i tamo su održali sastanak s komunistima s Banije i Korduna. Zaključak je bio ustanak se mora dignuti, a kao dodatni motiv bila je akcija Vece Holjevca i grupe omladinaca iz koje se trebala izvući poruka kako se ratuje i u Karlovcu dok se na Baniji i Kordunu čeka. Kad je mina opalila, Josip Kraš je na sastanku na Abesu rekao:” Ustanak se mora dići inače nas nema. Eto naši u Karlovcu ratuju, a mi ovdje na slobodnom teritoriju gdje nema ustaša čekamo”. Abes je u šumi jedno četiri kilometra iznad Vrginmosta, pa,  lijevo prema Pisarovini.     
Josip Kraš je bio pekarski radnik iz Vuglovca kraj Ivanca, ustaše su ga zaklale. Kad su ga uhvatili pružao im je otpor i dok se hrvao s jednim od njih, ustaša je izvadio nož i Josipu Krašu prerezao vrat.

KRASTE NADE DIMIĆ I  ČRNOMEREC

Najpoznatije ustaške detektive u Karlovcu sam dobro poznavao. Zvali su se Saletto, Plotović i Mihalić. Kad se počelo šuškati da smo otkriveni, pobjegao sam u Vukovu Goricu. Omladinac Šavor  je pao i provalio omladinsku organizaciju i naš punkt u Senjskoj 16. Ubrzo su nakon toga na Dubovcu uhapsili Nadu Dimić, a streljana je i grupa od 17 omladinaca. Nekoliko dana prije toga zajedno s Nadom Dimić i Nadom Bulat sa suzama u očima gledao sam dok su te omladince vozili na strijeljanje. Strijeljanjem je upravljao narednik Gales, Mađar, bio sam dobar s njegovom kćeri i znao sam sve kako se tko držao.  Omladinca Šavora, kad je 1942. došao u partizane odmah su strijeljali. Nada Dimić je bila sva u krastama, pretpostavljam da je to bilo od nehigijene, dugo je bježala i skrivala se od ustaške policije, pa pretpostavljam da su kraste nastale je se skrivala i nije mogla biti uredna.
Vladimir Popović tadašnji delegat CK za Karlovac, Baniju i  Kordun uputio me na kapetana Mikana, našu vezi u vojsci i kapetana sam pitao mogu li vojsku služiti u Zagrebu. Odgovorio mi je da izgleda ima jedno prazno mjesto u protuavionskoj artiljeriji. Kad sam to rekao Vladimiru Popoviću i Nadi Dimić, rekao je:”Odlično u Zagrebu u protuavionskoj artiljeriji nemamo nikoga.” Od Vladimira Popovića, povjerenika CK KPJ, dobio sam vezu blizu vojarne na Črnomercu na adresi Sveti Duh 36, pedesetak metara od stražara u vojarni. Na taj punkt  dolazili su Kardelj, Krajačić… Tu su stanovali istarski Slovenci Kristina i Franjo Roli  i to je bio važan partijski punkt. Vladimir Popović mi je rekao kad dođem u Zagreb da ćemo se naći na Svetom Duhu 36. Tako je i bilo na toj adresi sam primao letke i onda ih rasipao po zahodima u vojarni. I sve dok jednom na porti nisam dobio obavijest da dođem na Sv. Duh 36 tada i tada. Otišao sam u uniformi domobranskog plavca i čizmama dokoljenicama. Bilo je pola deset navečer, kad mi je Franjo Roli rekao da su u Karlovcu poslije hapšenja Nade Dimić i Marijana Čavića otkrili i moje pravo ime i reče mi da brzo napuštam kasarnu. Po povratku u kasarnu s narednikom Matijom Bašićem, koji je znao da letke bacam po toaletima, dogovorio sam da na jedno stražarsko mjesto postave Nikolu Šebalja iz Vukove Gorice. U pola jedanaest sam posjetio zatvor, pozdravio se s drugovima i u jedanaest sam napustio kasarnu. Pozdravio sam se i s Nikolom Šebaljem, koji je kasnije umro u Kanadi. Prvo sam otišao u Podovlje kraj Vinogradske, tu mi je veza bila Karlo Pevec, također Slovenac. Rekao mi je da prespavam kod njega, ali odbio sam i otišao na tramvaj do Maksimira. Tramvaj se tada okretao u Maksimiru. Bio je visoki snijeg. Od Maksimira sam u uniformi plavca po snijegu i noći otišao u Dubravu, Đurđevačka 26. Bilo je pola jedan noću kad sam došao u Dubravu. Pozvonio sam a vlasnik, isto Slovenac, je otvorio. U Dubravi sam ostao mjesec dana, po danu sam se igrao s djecom, imali su pet-šest godina i još su živi, a kad bi netko naišao išao sam u bunker u podrumu. Sve to vrijeme tražila me ustaška policija pod pravim imenom i prezimenom. Zato su me htjeli poslati u Slavoniju u partizane, ali rekao sam da tamo nikoga ne poznajem i tražio sam da idem u moj kraj. Onda sam osam dana čekao propusnicu koja je glasila na ime Moškun Ivan, koji je također poslije bio u partizanima.

VLAKOM U PARTIZANE

Tada je vlak iz Zagreba za Karlovac vozio samo jednom tjedno. Kad sam krenuo na vlak baš je zasjedao Pavelićev Sabor, pa su kontrole bile još strože. Na sebi sam imao pumperice i niske cipele, s propusnicom na ime Ivan Moškun prošao sam i tri kontrole i kad sam ušao u vlak za Karlovac vidio sam sve same Karlovčane koji me dobro poznaju. Znali su da me traži ustaška policija i nisam mogao ništa drugo nego brzo otići u toalet. U vlaku su bile i žene Goranke koje su vozile hranu iz Slavonije i odmah su shvatile da sa mnom nešto nije uredu pa su pred vrata nametale vreće metar visoko. I tako su zagradile toalet, da se više nije moglo unutra. Kad smo došli u Karlovac na peronu sam vidio ustaške detektive Saleta i Plotovića, ulazili su i u vagone i pregledavali. Mislio sam da će me sigurno otkriti, kad odjednom vlak krene i tako me nisu otkrili. U Dugoj Resi su bili Talijani, a poslije toga jedna gospođa mi je rekla, da smo na teritoriju gdje su: ”Oni ne znam kako se zovu,  oni što ne priznaju Pavelića. Tu možete izaći van”. Mislio sam možda je i provokacija, ali zahvalio sam se i kad je vlak stao prije Zvečaja, vidio sam ustašu Kirin Ivana, poznatog koljača koji me je poznavao, kako stoji na stanici u Zvečaju. Iskočio sam iz vlaka, snijeg je bio pola metra, a kora pušta, propadam. Sa mnom je iz vlaka izašla i jedna žena, pomogao sam joj nositi paketiće. Bila je noć kad smo došli do ceste u Vukovoj Gorici. Od ceste do moje kuće išao sam natraške, da prikrijem trag. U kući se nikome nisam javio, nego sam se popeo u sjenik i tamo legao. Tek drugi dan me otkrila strina.  

BAN SUBAŠIĆ I IVO LOLA RIBAR

Kod nas se za šogora kaže diver. Pa mi je Subašićeva nevjesta jednom rekla: ”Moj diver i vaš tata su bili veliki prijatelji”. Otac mi je radio u Kanadi.
Subašić i Ivan Ribar su bili veliki prijatelji. Kad je u između 12. i 15 ožujka 1942. sin Ivana Ribara, Ivo Lola Ribar došao u Vukovu Goricu ja sam ga dočekao i odveo do kuće bana Ivana Subašića. Njegova nevjesta nam je dala butelju vina iz podruma bana Subašića i pitala nas što ćemo pojesti. Ivo Lola je rekao kako od Beograda nije jeo palačinke. Nevjesta je otišla napraviti palačinke. Ivo Lola je imao šmajser i pištolj belgijske proizvodnje iz kakvog je ubijen kralj Aleksandar u Marseju. To je bio veliki pištolj s 22 metka. Veliki pištolj i šmajser bilo mu je teško nositi. “Daj da se đoramo”-rekao mi je -“evo tebi moj veliki, ti si i tako na terenu, a ja imam šmajser, pa mi daj svoj manji  pištolj”. Imao sam njemačku Rodu, s drvenim držačem, pištolj koji sam uzeo od bana Subašića. Ban Subašić je otišao u Ameriku, a pištolj je ostavio u kući, pa mi je nevjesta pokazala gdje stoji i u ratu sam nosio Subašićev pištolj. Tako smo zamijenili pištolje i otišli smo u Subašićev podrum po još vina. Nevjesta je pitala Ivu Lolu kako partizani gledaju na bana Subašića, na što je on uzvratio da treba podići sve što je spremno za borbu protiv okupatora i ne pitati kojoj stranci pripada. Spavali smo u kući Šterk Jurja čiji je sin bio skupa sa mnom u Zagrebu u protuavionskoj artiljeriji. Štrek Juraj je kasnije poginuo skupa s mojim bratom kod Slunja.  
Vukova Gorica je partizansko selo, sedamnaest je boraca poginulo u partizanima. Samo dvojica su bili u domobranima, nitko u ustašama. Ta dva domobrana bili su moji rođaci i poslije rata su strijeljani u logoru Dubovac, što su meni pripisivali, a logor je vodio potpukovnik Koričan. Tim mojim rođacima govorio sam da se predaju kod mene i preživjeli bi, nažalost pogriješili su adresu i poslije rata 1945. predali su se u Dubovcu.

„ŠPANSKI“ BORAC IZIDOR ŠTROK

U Vukovoj Gorici ostao sam  do kraja svibnja 1942. kad sam cestom otišao do Zdihova. Onda lijevo do Ponikva i 2. svibnja sam bio u odredu kasnijeg generala Bogdana Oreščanina. Istu noć sam već bio na položaju, napadali smo Primišlje. Te noći sam se toliko smrznuo da se ničeg drugog ne sjećam. Ujutro smo dobili svinjsko pečenje i kruh,  topili smo snijeg i tako pili vodu. Nakon nekoliko dana preuzeo me je „španski“ borac general Štrok Izidor, otac Gorana Štroka. Izidor Štrok je kasnije bio komandant divizije. Kako sam znao hrvatska sela i krajeve moj zadatak je bio obilaziti naše ljude i dizati ustanak. Tad sam već imao i automat, pa smo nas dvojica prvo otišli u Zdihovo, gdje sam znao trgovce i s njima smo održali sastanak. Odatle smo došli do naše kuće u Vukovoj Gorici i načeli šunku, popili vina i vratili se natrag u Ponikve.  U narednih osam dana razoružali smo žandarmerijske postaje u Prilešću i Netetiću. U Prilešću je zapovjednik bio jedan natporučnik i spavao je u kući moje rodice Ljube Boljkovac, kći joj je još živa. Zamjenik mu je bio u postaji. Kako sam poznavao teren zadatak mi je bio da rasporedim borce. Imali smo jedan talijanski mitraljez marke Fiat i mitraljesca sam rasporedio iza jablana da drži prozore i vrata i nikoga ne pušta van, neka puca na svakoga tko pokuša izaći. Za to vrijeme s komandirom  čete Pajićem, bivšim  žandarom, otišao sam u kuću mojih rođaka. Ušli smo u sobu gdje je spavao natporučnik i prvo sam uzeo pištolj koji mu je bio pored glave, a onda smo ga probudili. Bio je jako iznenađen kad je na našim kapama vidio zvijezde petokrake.”Smrt fašizmu” – rekao sam i totalno ga prestrašio. “Gospodine natporučniče, jeste li voljni pozvati svog zamjenika da preda garnizon bez ispaljenog metka?” Rekao sam da će tada biti sve uredu.” Učinit ću sve što tražite nemojte me ubiti” – natporučnik je stalno ponavljao. Otišli smo zajedno do garnizona i natporučnik je  samo u donjem rublju  pozvao svog zamjenika. Rekao mu je da svi žandari izađu s rukama dignutim u zrak. Među zarobljenim žandarima bio je i jedan detektiv  od dva metra, koji je dolazio na zabave kad sam ja kao omladinac svirao berdo. Poslije predaje žandarmerijske postaje komandir Pajić je htio obične žandare pustiti, a oficire strijeljati. “Ni za živu glavu, oni su se predali, ako bi to sad napravili ovdje će doći ustaše i pobit će dosta ljudi, drugo nikad se više nitko predati neće.” Rekao sam da uzmemo uniforme i što nam treba, a zarobljenike pustimo neka u gaćama idu u Karlovac. Tako smo postigli da su gotovo svi oni za par mjeseci došli u partizane. Obadva zapovjednika žandarmerijskih postaja poslije rata su bili u miliciji, ja sam im bio šef. Zarobili smo dosta oružja i masti, putem prema planinama  mast smo mazali na kruh i jeli. Gledali smo i slušali Talijane koji su išli cestom i vikali:”Galine, galine, chi vela, chi vela”. Pitali su tko je tamo. Slušali smo ih, jeli kruh s mašću i smijali se.

OPASNE USTAŠE

U isto vrijeme, u svibnju 1942., bila je opkoljena Petrova Gora. S tri obruča, a Talijani su trebali biti četvrti obruč, ali nisu bili jer smo ih mi napucavali od Dubrava do Belavih Sela. Svake noći smo pucali po njima, pa su se bojali izaći iz garnizona. Na prijedlog Ive Rukavine organiziran je jedan udarni dobrovoljački bataljon, koji je imao zadatak probiti se do Petrove Gore i od tamo organizirati proboj. Kako je drveće u svibnju počelo zeleniti, avioni nas nisu dobro vidjeli pa je akcija uspjela. Poslije proboja na Petrovoj Gori ustanak se proširio u cijelom tom kraju. Za to vrijeme otišli smo u Sloveniju gdje je bilo nekoliko srpskih sela i proširili ustanak. Dva kilometra od nas u mjestu Hrast bio je talijanski garnizon, ali Talijani su se bojali izaći iz garnizona. Noću smo spavali u šumi, imali smo deke i kapute i stisnuli bi se jedan kraj drugoga i tako se grijali.
Ustaše su nam bile najteži protivnici. Kad bi imali okršaj s ustašama puške smo držali u rukama, a  ne na ramenima, da odmah možemo uzmaknuti. Protiv Talijana smo samo jednom izgubili pet pušaka i to zato što su naši omladinci popeli na šljive koje su jeli, pa su ih Talijani iznenadili. No, došli smo kasnije i Talijanima smo vratili -zaplijenili smo cijelu ergelu konja lipicanaca u Novigradu i prebacili ih na Kordun. Dok smo prelazili Mrežnicu jedan konj se utopio, skočio je u duboko.  Poslije rata Tito je naredio da se svi konji koji su ostali živi vrate na ergelu Novigrad.               

KARTOTEKA U GLAVI

Poslije toga sam imao zadatak svim članovima partije u domobranstvu prenijeti naredbu da trebaju prijeći u partizane ili će kasnije biti streljani. U koridoru od Žumberka, Karlovca do Vrbovskog i Dubrava organizirao sam mjesne odbore ilegalne i legalne. To je bio najsigurniji partizanski koridor u Hrvatskoj. Preko tristo ranjenika prebačeno je tim koridorom. Na tom teritoriju u proljeće 1943. u šumi Skoblić kraj Bosiljeva formirali smo Karlovački partizanski odred. Potkraj rata došli su po mene   i rekli da formiramo Okružni NOO okruga Karlovac. Tako sam napustio vojsku. Poslije kad su se na Kordunu neki odredi odmetnuli došao je „španski“ borac Ivo Amulić i rekao mi da na Hebrangov zahtjev moramo popraviti nacionalnu strukturu među partizanima na Kordunu i tri Hrvata su išla na Kordun. Mene su odredili za sekretara Kotarskog komiteta Slunj, koji je imao šest općina: Slunj, Primišlje, Cetingrad, Rakovicu, Močila i Cvijanović Brdo. Svaki dan sam išao četrdeset kilometara pješice, skoro sam razderao bakandže naručene početkom rata, a onda su mi dali konja. Onda sam jašući prebio kičmu, leđa su me više boljela od jahanja nego noge od pješačenja. Dok sam obilazio teren znao sam spavati i kod ljudi čiji su sinovi bili ustaše. Od svibnja do rujna sam bio sekretar komiteta, a poslije toga sam povučen u kartoteku pomoćnog obavještajnog centra za Kordun. To se zvalo kartoteka, a nije bilo nikakve kartoteke nego si  ti kao obavještajac morao sve znati i nositi u glavi. Tko je neprijatelj, a tko zakleti pristaša ustaškog pokreta, a partizanima nesebično pomaže, održavao sam veze s ilegalcima u gradovima… T

2 komentara

Uskoči u raspravu
  1. JASNA
    #1 JASNA 8 studenoga, 2019, 13:07

    G.Stjepandiću .Zaista je nevjerojatno glavnom kosovcu i protivniku hrvatske države posvetiti toliko prostora da bi on mogao interpretirati događaje na nacin da idu njemu i njeovoj družini u korist . On je i sada u ulozi koju je imao i prije.Ne treba mu vjerovati ni riječ. Da je on pokajnik kao agent Udbe koji je pratio Kovačevića , imao bi smisla , ali ovaj i dalje na istoj liniji i umjesto da bude u zatvoru truje javni prostor.
    Sto s etiče Vašeg teksta O TESLI , nevjerojatno je površan i ne spominje se ključna cinjenica , da mu je MAJKA čista HRVATICA , dakle iz miješanog je braka , a preci s oceve strane su također pola Hrvati.

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. BRANKO STOJKOVIĆ
    #2 BRANKO STOJKOVIĆ 17 rujna, 2013, 05:43

    ŠTO TI PROKLETI KOMUNISTI JOŠ UVIJEK RADE U HRVATSKOJ POLITICI, ?!

    Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code