SVJEDOK EPOHA JOSIP BOLJKOVAC

ARTUKOVIĆ JE KREMIRAN, A PEPEO JE RASUT OKO KREMATORIJA

16. prosinca, 2012.

Životna ispovijed Josipa Boljkovca, svjedoka epoha-11.dio

Piše: Dražen Stjepandić

Vremenski stroj postoji u razgovoru. Posebno ako razgovarate s nekim tko je toliko toga prošao kao Josip Boljkovac. U našem feljtonu, životnoj ispovijedi Josipa Boljkovca, svjedoka epoha,  trudili smo se da njegov fascinantan život prikažemo koronološki, počevši još od prije Drugog svjetskog rata, pa kroz rat, poraće, izgradnju Karlovca i Zagreba, smjenu Rankovića, proljećara, dolazak demokratskih promjena, Domovinskog rata, sukob s Tuđmanom, prijateljevanje s Mesićem, lobiranje za Josipovića,  sukobe s Karamarkom…Trudili smo se, ali dok razgovarate  o životu Josipa Boljkovca, nemoguće je ne skakati iz epohe u epohu.  Različita razdoblja jednostavno uskaču jedno u drugo baš kao u nekom vremenskom stroju.

Neka priča koja počne pedesetih završi u našem vremenu, a nešto iz naših dana dobije svoj uzrok u zaboravljenim događajima. Josip Boljkovac je bio svjedok i protagonist u pričama s mnogo povijesnih ljudi i događaja, a iz pouzdanih izvora mnogo toga je doznao i o događajima gdje nije bio prisutan. Stoga se ova serija razgovora doista može nazvati i “razgovori s poviješću”.

PRVA TRI  NAVIJAČA DINAMA

Poslije rata sam sudjelovao u promjeni imena Građanski u Dinamo. Zvonko Brkić, Marko Belinić i ja u mojem uredu na Gornjem gradu, kad sam vodio pasoše i granicu, dali smo ime Dinamo. U Rusiji su imali Dinamo i svugdje u socijalističkom svijetu, pa smo rekli, idemo i mi. Napisali smo izjavu koja je poslije izašla u novinama. Bilo je to 1951. Zvonko Brkić, Marko Belinić i ja smo prvi navijači Dinama. Za Dinamo navijam i danas. Dinamo u početku nije bio popularan, nešto popularniji postao je zahvaljujući generalu Ivanu Šiblu, koji je bio član predsjedništva Jugoslavije.

Tuđman je često donosio brzoplete i površne odluke. Bili smo protiv promjene imena Dinamo. Tako, kao što je Dinamo dobio to ime zato što ga imaju Rusi i istočne zemlje, zbog toga mu je kasnije ime promijenjeno. Tuđman je bio pasionirani simpatizer nogometa, ali iz političkih razloga. Ako bi sa svojom grupom nešto odlučio, on bi to proveo, tako je bilo s promjenom imena Dinamu.

MLADEN MARKAČ I SVINJSKE ŠNICLE

Kad sam kao ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske dao nalog za osnivanje ATJ-a, Lučko Marko Lukić je bio zapovjednik. To je bila mala jedinica, s kojom su se čak ismijavali jer nisu imali menzu pa su išli radnicima u fabrike na gablec. Jako sam se angažirao da dobiju kuhinju s četiri vrste jela. Uveo sam im i vježbanje za ratne prilike. Kad sam prvi put obilazio kuhinju sreo sam Mladena Markača. Bio je grupi specijalaca i jeo je svinjske šnicle. Tada je Lukić bio mnogo važniji od Markača, koji je poslije napredovao.

JANŠA RADIO ZA KOS

Dosta sam surađivao s Janšom i Igorom Bavčarom. Računali smo, ako ćemo morati dati otpor, onda je bolje da to napravimo zajedno. Slovenija nam je svoj teritorij dala na raspolaganje. U Sloveniji smo imali slobodne ruke. Rezervno sjedište Vlade, kojoj je Mesić bio predsjednik, bilo je u Čabru. Iza, ako bismo ušli u sukob, na raspolaganju  je bio slovenski teritorij. Koliko god nam treba. Ali učinili smo sve da izbjegnemo sukob.  I Janša je radio za  KOS, pogledajte samo koju je školu završio. 

OPTUŽBE ZA RATNE ZLOČINE NAKON RATA

Po propisima, 1945. nisam mogao raditi ono za što me Karamarko htio optužiti i za što su me inkriminirali. Prvo, postojala je Okružna policija koja je bila nadležna za sve. Šef okružne policije bio je član Okružnog komiteta. Ništa nije rješavano bez Centralnog i Okružnog komiteta. Stav CK je bio ili mi njih ili oni nas i nama ga je prenio Savo Zlatić, komesar čete u mom bataljonu. Poslije rata je u Karlovcu bio komesar mjesta. Okružni komitet i okružna policija su kontrolirali logore i bez njih nitko nije mogao biti uhapšen i likvidiran. Slažem se da je tu bilo svašta i da nije sve stiglo do suda, ali ono što sam ja radio išlo je na sud. Obična policija je imala zadatak da prikupi podatke i privede. Dalje su stvari rješavali partija i Okružna policija s upravom logora. U logorima su ubijena i moja dva rođaka koji su se kao domobrani vratili iz Bosne. U logorima je bilo dosta ludih ljudi kao Viktor Koričan i metar i pedeset visoki Mali Matek, kojem je sada kćerka sudac Vrhovnog suda, iako je u životu donijela samo jednu presudu.    

OFICIRI I ZAHODSKE  DASKE

Odmah poslije rata, kao dečkić koji je prije rata bio u Karlovcu, a početkom rata bio sam čuvar punkta CK u Senjskoj, mene su zadužili da građane koji su imali malo veće stanove nagovaram da prime oficire i službenike koji stižu u grad na stan kao podstanare. Poslije sam generalima Drakuliću i Kosti Nađu pisao pismo kako se građani bune da oficiri nogama staju na zahodske daske i tako ih lome, a tada zahodske daske nije bilo lako nabaviti. Odmah poslije rata još proizvodnje nije bilo i bilo je nezgodno kad vam slome zahodsku dasku. Onda je Kosta Nađ napisao cirkularno pismo o ponašanju oficira u gradskim stanovima i klozetima.

STRUKTURA MILICIJE

Kad me napadaju za ratne zločine poslije rata, moraju znati da smo mi 1945. u miliciji imali većinom Srbe koji su u grad došli sa sela. A u gradu se treba drugačije ponašati, zato sam tražio da u karlovačku policiju pošalju desetak Dalmatinaca iz gradova da se promijeni struktura policije i da se ne događaju stvari kao sa zahodskim daskama. Karlovac je 1941. bio dosta gadan grad i kasnije 1945. u miliciji je bilo dosta djece onih koji su ubijeni u ratu.

BEZ UBIJANJA PRIJE STRIJELJANJA

Tek kasnije kao šef Ozne imao sam posla s neprijateljima. Hvatali smo ustaše koje su se ubacivale na tren iz vana. Među tim ustašama je bilo i čestitih omladinaca koji su potkraj rata bili mobilizirani, na silu su bili obučeni u ustaške uniforme i zaglavili su.

Joco Tarabić je bio komadan divizije. Nakon rata na cesti ih je zaustavila grupa ustaških oficira s partizanskim kapama. Joco i njegova pratnja su izašli van iz auta i onda je jedan od ustaša opalio rafal i Joci presjekao noge. Ostao je bez obje noge. Ta grupa je napala i jednu milicijsku stanicu. Policajce su skinuli do gola i dobro prebili. To je bila prva grupa ustaša koja se vratila i oružano napala formacije tek stvorene nove socijalističke vlasti. Napali su i opljačkali Tvornicu sanitetskog materijala Ivo Lola Ribar, gdje su ubili  dva mlada milicajca. Trebalo nam je tri tjedna da uhvatimo tu grupu. Osuđeni su i strijeljani. Joco Tarabić je tražio da vidi čovjeka koji mu je presjekao noge i kad smo mu ga pokazali, izvadio je pištolj, ali mi smo ga spriječili da tog ustašu ubije prije strijeljanja.

Najzanimljiviji slučaj: dok sam bio načelnik policije u Karlovcu je bio Jovan Glomošlija i ustanak na Kordunu. Prije rata je bio žandar i s kapetanom policije je 1950. organizirao ustanak na Kordunu protiv ondašnje Jugoslavije. Uhvatili smo ga i osuđen je na smrt strijeljanjem.  

ARTUKOVIĆEV GROB

Čuo sam iz pouzdanih izvora da je Artukovićevo tijelo spaljeno, a pepeo je rasipan  oko krematorija. Ne znam tko je to tako naredio, ali tako je napravljeno. Anto Nobilo je moj odvjetnik i zastupao je optužnicu na suđenju Artukoviću, ali ne znam je li on zna što su napravili s tijelom kad je Artuković umro. Mislim da su neki ljudi koji su sudjelovali u spaljivanju i rasipanju pepela i danas živi. Tako sam čuo i vjerujem da je ovo najbliže istini.

KAKO JE TUĐMAN POSTAO GENERAL

Kad sam 1966. trebao ići kod Tita na Brijune rečeno mi je da ga prije toga nazovem poslije šest kad dođe u svoju sobu. Rekao mi je da sutradan ujutro budem u Fažani gdje me čekao gliser. Stigao sam na vrijeme i bio sam Titov gost na ručku. Tema razgovora je bila Vatrogasna olimpijada 1966. kojoj je Tito bio pokrovitelj. To je bio susret Istoka i Zapada i u Gradskoj vijećnici u Karlovcu bi trebali podignuti spomen ploču. General Zemski, prijatelj Brežnjeva, predstavljao je sovjetski blok, a Jozef Holoubek, koji je dvadeset godina bio šef bečke policije, predstavljao je Zapad. U Karlovcu su se u prisustvu Tita rukovali.   

No, prije toga, dok smo na Brijunima pripremali taj susret, a kako su Tita iznenada zvali iz Grčke, zbog situacije na Blistom istoku, domaćin na ručku umjesto Tita je bio general Gošnjak. Za ručkom, general Gošnjak mi je pričao kako je on od Tuđmana napravio generala. Želio se riješiti Tuđmana, koji mu je pravio probleme zbog Partizana čiji je tada bio predsjednik. Tuđmanov kum Jefto Šašić je bio šef KOS-a, a Tuđman personalac. Tuđman je tada jako je dobro kotirao u Beogradu, ali zbog Partizana se svađao sa Zvjezdašima i pravio probleme, a general Gošnjak, da ga se riješi, dao mu je čin generala i vratio ga je u Zagreb kod Vlade Bakarića s kojim nije bio dobar. Zato mu je poslao Tuđmana. S nama na ručku bio je i general Bogdan Oreščanin. Poslije je došao i Tito i ispričao se što kasni. Kako mi je bilo neugodno kad mi se Tito stao ispričavati! Onda smo dogovorili da Tito iz sigurnosnih razloga prije dolaska na Vatrogasnu olimpijadu 1966. u Karlovcu prethodno boravi u Murskoj Soboti.

IZGRADNJA CESTA

Tada na ručku na Brijunima general Gošnjak je rekao da će me podržati u onome što sam radio. Dobio sam pomoć vojske u izgradnji cesta. Prvi sam potpisao ugovor za izgradnju ceste od Budimpešte do Rijeke. Drugi ugovor je potpisao tadašnji gradonačelnik Rijeke Drago Haramija. Od Međunarodne banke dobili smo kredit od sedamnaest i pol milijuna dolara. Sjećam se kao sad kad sam zvao Savku i javio joj vijest da ćemo dobiti sedamnaest i pol milijuna dolara. Onda je došlo do svađe kuda će ići trasa. Tri generala su gurala tri trase. Rade Bulat, komadant korpusa je  zastupao trasu preko Pisarovine na Perjasicu, pa prema Vrbovskom. Drugi generali su trasu gurali prema slovenskoj granici. Onda me predsjednik Međunarodne banke pitao za koju sam ja trasu.

-Gospodine predsjedniče Međunarodne banke, ja sam za trasu tona kilimetar, najkraći put s najmanje štete – odgovorio sam.

-Evo vam ruka, sutra potpisujemo ugovor, dobivate prvu tranšu kredita – pružio mi je ruku.

I nije bila ni slovenska ni generalska trasa, nego sadašnja koja je išla kroz šume. Ni jedna kuća nije bila srušena. Međunarodna banka je tada ponudila kreditiranje izgradnje svih mogućih cesta. Bila je u planu i izgradnja ceste Zagreb-Split.

KARLOVAC S 32 TISUĆE RADNIKA

Drago Haramija je jednom pred svima pitao:”Otkud Boljkovcu novci?” Jer u  Karlovcu smo sve napravili: riješili smo promet, željezničku prugu, nadvožnjake, podvožnjake, hotel, bolnicu, sportsku dvoranu, klaonicu, hladnjaču, mljekaru, današnju modernu pivovaru… A novac nismo imali nego smo dizali kredite i pravilno ih usmjeravali.

U Karlovcu fabrika danas više nema, a nekada je Karlovac bio grad s 32 000 radnika. Danas je to tuga i žalost, nema ih ni tisuću zaposlenih u privredi. Bojim se da ni budućnost Hrvatske nije ništa bolja. Imamo slabe pragmatičare. Strpali smo selo u grad, zapustili smo poljoprivredu, a industrije više nemamo.