U Americi, Kanadi i Meksiku bio je svijet na dlanu jedino nije bilo Indijanaca. I to baš u nikakvoj ulozi. Pretpostavljam da ih kao većinu Amerikanaca nogomet ne zanima, ipak, zar se za domoroce nije našla nikakva prilika da se pojave u nekom kadru od toliko utakmica. Googlam tražim neki podatak, možda iskrsne neka slika. I na hrvatskom i na engleskom pod Indijanci izbacuje se uglavnom Indija. Gdje su Indijanci?
Napisao: Dražen Stjepandić
Pokojni Amigo je imao običaj gledati sve utakmice. Gledao bi on i svih 48 reprezentacija na ovome Mundijalu, bez obzira na noćne termine i negledljivost mnogih od njih. Između Engleske i Argentine naravno navijao bi za Argentinu. Poznata je njegova tvrdnja da Englezi ne znaju igrati nogomet. Izmislili su tu igru, ali osim nabacivanja, pucanja po golu, klizećih startova nisu daleko odmakli. Ne znam što bi danas napisao.
Engleska je povela, nažalost, po Gordog Albiona prvi komentari kažu da se Thomas Tuchel prerano povukao i na kraju je stvarno sijevalo pred golom Engleske. Bilo je stativa i dva puta je ušlo. Argentina je ponovno iz minusa došla u plus. Igra Argentine na ovom Svjetskom prvenstvu nije uvijek bila „tango argentino“, kako je to Amigo znao lijepo napisati, ali opet su „bogmeč doćerali do finala“. I to je njegov izraz, a odnosio se na Vatrene u Rusiji.
Gaučosi i Furija
Uz Pavkovića i moja malenkost je malo komentirala ovaj sjevernoamerički Mundijal. Amerikanizacija nogometa na kraju se nije toliko stršila. Koliko god se pljuvalo po hydratIon breaku i pravilima za koje većina navijača ne zna, poluzavršnica je po pitanju VAR-a i ostalih novih smicalica prošla mirno. Suci nisu bili u glavnoj ulozi, valjda stoga što to takvim teškašima kao što su Engleska, Francuska, Španjolska i Argentina ne smiju raditi.
Gaučose u finalu čeka Furija. Jezično gledano majka i kćerka. Nogometno gledano konstatiralo bi se da je dijete otišlo svojim putem. Od Di Stefana, kojeg je Amigo proglašavao najvećim na svijetu, preko Maradone i Messija, te povijesne argentinske nogometne veličine svjetsku slavu su stjecale preko Španjolske, točnije Reala i Barcelone. Dvije su to različite nogometne filozofije, ali povezanost je i dalje velika. Po meni Furija je bolja od Engleske i mogla bi poklopiti Messija i društvo. Posebice u prvome dijelu dok ovi ne krenu kao bikovi. Tehnički jako izgrađeni bikovi. Već na početku treba navaliti na Argentinu, kasnije će biti kasno.
No, o tome će se narednih dana u medijima svašta pričati. Analizirati i taktizirati o taktici.
Gdje su Indijanci?
Nije to moje područje. O nogometu pišem fenomenološki i na ovome Mundijalu primijetio sam jednu čudnu pojavu. Što na terenu što na tribinama bilo je svakakve fele. Neke europske reprezentacije izgledale su kao afričke. Uz BiH bilo je još ako se ne varam osam muslimanskih reprezentacija. Sudjelovali su Japan i Južna Koreja, vidjeli smo Zelengorske Otoke i barem ja prvi put sam čuo za Kurasao. Fakat u Americi, Kanadi i Meksiku bio je svijet na dlanu jedino nije bilo onih fetivih američkih Indijanaca. I to izgleda u nikakvoj ulozi. Jesu li oko stadiona prodavali svoje suvenire? Sudac Ivan Barton iz Salvadora izgledao kao južnoamerički Indijanac. Pretpostavljam da ih kao većinu Amerikanaca nogomet ne zanima, ipak, zar se za domoroce nije našla nikakva prilika da se pojave u nekom kadru u toliko utakmica. Googlam tražim neki podatak, možda iskrsne neka slika. I na hrvatskom i na engleskom pod Indijanci izbacuje se uglavnom Indija. Gdje su Indijanci? Mislim na one iz SAD-a. U SAD-u ih ima oko 10 milijuna.
Mi koji čija su djetinjstva obilježili kaubojski filmovi Znamo za Apaše, Šošone, Sijukse, Navaho, Čejene… Neki stadioni u Americi imaju imena indijanskog porijekla, ali ti stadioni izvorno su građeni za američki nogomet i kada završi SP vratit će se početnoj namjeni. Indijance nogomet slabo zanima, kao najameričkiji narod daleko više vole najameričkiji sport bejzbol. Dali su i neke velike igrače. Glas Amerike je objavio :
„Ljubitelji baseball diljem svijeta vjerojatno znaju za dvije od vodećih američkih bejzbolskih ekipa – Cleveland Indians i Atlanta Braves. Oba imena asociraju na američke Indijance iako nemaju nikakve veze s njima i njihovom kulturom nemaju nikakve veze. Mali je broj onih, međutim, koji znaju za Charlesa Bendera ili Louisa Sockalexisa, legenedarne baseball igrače koji su zaista bili američki Indijanci. Jedna izložba nedavno postavljena u saveznoj državi New York mozda će to izmijeniti jer slavi upravo ulogu američkog prvog naroda u najdražoj razbibrizi Amerikanaca…
Iroquois Confederacy, skupina šest indijanskih plemena vladala je nekoć dobrim dijelom sjeveroistoka Sjedinjenih Država i istočnog dijela Kanade. Danas, muzej Iroquois konfederacije, u državi New York, obilježava to nasljeđe. Drveni crijepovi, od cedra, podsjećaju na koru brijesta koja je bila tradicionalno korištena u izgradnji indijanskih “longhouses,” dugačkih kuća, zajedničkih nastambi američkih Indijanaca.
Baseball Hall of Fame nije daleko, samo kratka vožnja do Cooperstowna. Idealno mjesto za priču o uglavnom nepoznatoj povijesti indjanskih baseball igrača.
Na ulazu, dočekuje vas niz crno-bijelih fotografija igrača indijanskog porijekla. Mnoga su imena ljubiteljima baseballa itekako poznata…
Bucky Dent…Johnny Bench….Early Wynn…
Posjetiteljica izložbe Rosemary Joyce navija za bostonske Red Sox. “Nisam znala da je u baseballu bilo toliko indijanskih igrača.”
Ima i onih manje poznatih imena. Primjerice – Louis Sockalexis, Penobscott Indijanac, iz savezne drzave Maine, prvi Indijanac koji je igrao u glavnoj ligi, s clevelenadskim Spidersima, 1897. godine. Sockalexis je bio žrtva alkoholizma i rasizma svojih suigrača. Njegova je karijera trajala samo tri sezone.
Tu je i Charles Bender, Ojibwa Indijanac iz Minnesote, jedan od dvojice Indijanaca primljenih u Baseball Hall of Fame. Njegova ogromna bejzbolska palica, ručno izradjena, vrijedan je predmet muzejske zbirke.
Barem četrdeset sedam Amerikanaca indijanskog porijekla bili su igrači velikih klubova. Čak njih desetero bilo je poznato jednostavno pod imenom “Chief,” Poglavica.“ T
